Venecuelska misija

Dragi uredniče,
U listopadu 2004. godine sam sa ženom bio na predavanju Benjamina Cremea u Minhenu. Prije početka predavanja razgledavali smo plakate na kojima smo između ostalog vidjeli i popis mjesta gdje se Maitreja pojavio.  Moja žena je Venecuelanka, pa smo pogledali kada se pojavio u Venezueli — 22. prosinca 1996. u San Fernandu de Apure, pred 300 katolika.  Razmišljali smo o tome da provedemo Božić u Venezueli i planirali smo izlet upravo u to područje.  
Kada smo za blagdane došli u Venezuelu, zaustavili smo se na farmi u "Llano", nizini rijeke Orinoko, jugozapadno od San Fernanda. Tamo smo proveli prvi tjedan nove godine te smo čuli da je čovjek na drugoj farmi bio pričao o svom viđenju. Kada smo ga otišli posjetiti, Luis je bio kod kuće i bio je voljan ispričati nam o svom iskustvu.
Oko jedan poslije ponoći, 25. srpnja 2001. godine, Luis je spavao u visećoj mreži na svojoj farmi "Fondo las Venetanas". Te noći je bio sam, vrata su bila zaključana iznutra metalnim zasunom. Probudilo ga je kucanje na vratima. "Tko je?", pitao je, a glas je odgovorio: "Ja sam, tvoj otac, i otac svih ljudi na Zemlji." Luis je isprva mislio da ga netko zafrkava. Međutim, zatim su se vrata otvorila sama od sebe i sobu je ispunila svjetlost. Ponovno je čuo kucanje i glas je rekao: "Pozovi me unutra", na što je Luis odgovorio: "Uđi, vrata su otvorena."  Pokušao je prepoznati osobu koja je ušla u sobu, međutim zbog vrlo blještave svjetlosti mogao je razaznati samo obrise ljudskog tijela i nije vidio lice. Glas je rekao: "Došao sam te spasiti."
 Luis se u to vrijeme nije mnogo brinuo za svoju obitelj, djecu, roditelje i rad na farmi. Često je bio pijan.  Na zidu se pojavilo nešto poput zaslona i Luisu su prikazana različita razdoblja njegova života, dobra i loša. Glas je rekao: "Došao sam jer imaš misiju." Luis je upitao: "Zašto si došao k meni, prostom seljaku bez izobrazbe?" Glas je odgovorio: "Svi su moja djeca. Za služenje meni ne treba ti izobrazba, to je tvoja sudbina."
Tada je Luisu pokazao događaje iz cijelog svijeta. Rekao je da će u bliskoj budućnosti doći do prirodnih katastrofa. Pokazao mu je zgrade koje se ruše, gradove kako gore, potrese, plimne valove i poplave.  Rekao mu je da će se čovječanstvo promijeniti i izvući pouke iz toga. Pokazao mu je da će na kraju sve izaći na dobro. Pokazao mu je da će se svjetske vjere udružiti i da će se on vratiti na Zemlju.  
Luis ga je upitao: "Kako da se preobratim i služim ti, ne pripadam nijednoj crkvi?" Glas je dogovorio: "U crkvi te neće spasiti. Ne trebaš crkvu, ja sam posvuda." Luis ga je pitao o svojoj misiji. Glas je rekao: "Trenutno je tvoj jedini zadatak pričati o svojem sadašnjem iskustvu svima koji su spremni slušati. Neki će ti vjerovati, a neki ne. Čekaj me tu, vratit ću se."
Potom mu je pokazao slike i situacije u Venezueli. Na dnu zaslona pojavila su se tri crvena pravokutnika. Glas ga je upitao: "Znaš li što oni znače?" Luis je odgovorio da ne zna, a glas je nastavio: "To su crvene zastave. Venezuela je sa svim svojim izvorima, mineralnim bogatstvom i plodnim obradivim površinama jedna od najbogatijih zemalja. Loša raspodjela dobara, nejednakost i siromaštvo u ovoj bogatoj državi su skandalozni. Zato će uskoro zavladati jedan oblik komunizma, no samo zakratko.  
Posjet je trajao približno dva sata. Svjetlosni lik kojemu nije mogao vidjeti lice otišao je od njega, a Luis ga je slijedio u noć. Ispred kuće Luis je vidio kako se pojava diže u nebo u pratnji još dva druga lika, koji su izgledali kao anđeli.
Luis je plakao od boli i sreće. Iskustvo ga je posve promijenilo. Ispričala sam mu o našim iskustvima i obavijestila o Maitreji. Pristao je da priču pošaljemo u Share International i tako je proširimo. Što je bilo to svjetlosno biće koje je posjetilo Luisa?
Sobeida Luque, Maracay, Venezuela i Noldi Vogler, Hedingen, Švicarska.
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je "svjetlosno biće" bio Maitreja.)

Dječja mudrost

Dragi uredniče,
U lipnju 2004. godine zajedno sa sinom, prijateljem i njegovom djecom otputovala sam u Homer na Aljaski. Naša djeca su pecala a ja i moj partner otišli smo se prošetati. Moj stariji sin je bio preminuo jednu godinu prije toga i nisam bila navikla odgovarati na pitanja o njegovoj smrti. Bila sam posebno žalosna kada bi me netko pitao: "Imate li djece?", jer sam morala odgovoriti da imam jednog, a ne dvojicu sinova. Stariji sin strašno mi je nedostajao.
Jednog dana dok sam se s prijateljem šetala po drvenoj obalnoj promenadi, ispod promenade vidjeli smo dječačića starog tri ili četiri godine. Bio je u travi koja mu je bila gotovo preko glave. Kada nas je pogledao, ugledali smo istinski prekrasno dijete.
Upitala sam ga što radi.  Rekao nam je kako je izgubio svoj mač i nastavio govoriti o tome kako se igrao i kako ga je izgubio. Bio je neobično razgovorljiv za svoju dob. Rekla sam: "Vrlo sam dobra u pronalaženju stvari," i sišla da mu pomognem. Kada sam kleknula na travu i pogledala njegovo prekrasno lice, upitao me: "Imate li djece?" Odgovorila sam: "Da." "Nedostaju li vam?", upitao je. Bila sam iznenađena jer se činilo da osjeća da moja djeca nisu sa mnom. Tada sam iznenada primijetila kako nešto svjetluca u travi i rekla: "Je li ovo tvoj mač?" U travi je bio dug i tanak štap omotan srebrnom vrpcom. Uzeo je svoj mač i upitao: "Gdje su tvoji roditelji?" U tom trenutku naišao je mladi par dozivajući: "Finn...Finnie...Gdje si?" Popela sam se natrag na drvenu promenadu i partner i ja smo nastavili šetnju.
Dijete je bilo tako lijepo i pronicavo, njegov mač kao da je bio magičan, a njegova pitanja pogodila su me ravno u srce. Je li to dijete bio Maitreja ili Isus?
Susan Palmieri, Milwaukee, Wisconsin, SAD.
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je "dijete' bio Maitreja. Roditelji su bili majstor Isus i učenik.)

Tri pisma iste osobe:

Osvjetljavanje puta

Dragi uredniče,
U srpnju 2004., kada sam bila u Japanu, upoznala sam dvije osobe koje su me se vrlo dojmile.
(1) Prvi susret dogodio se Nari, 9. srpnja, kada sam se vraćala iz hrama Kasuga-Taisha Shinto. Dok sam hodala nizbrdo po putu obrubljenom s više od 3000 kamenih svjetiljki, razmišljajući o putu svjetlosti, pristupio mi je redovnik odjeven u dugu ljubičastu halju i zamolio da ga slijedim. Otišao je do ruba puta i podigao granu drveta koja je bila na tlu. Prelomio ju je na pola i dao mi da pomirišem predivan miris. Čitav događaj bio je tako čudesan da nisam mogla govoriti niti ga upitati za ime drveta. Toliko me očarala njegova jednostavna i snažna prisutnost. Nakon toga redovnik se poklonio i odbrzao svojim putem. Kada sam shvatila što se dogodilo, već je daleko odmakao putem tri tisuće svjetiljki. Je li to bila obična osoba ili Majstor? 
(Majstor Benjamina Crema potvrdio je da je "redovnik" bio Maitreja.)

(2) Drugi susret dogodio se na 11. srpnja na željezničkoj postaji u Osaki. Bilo je oko pet poslijepodne i pokušavala sam ustanoviti kako da kupim voznu kartu za autobus ili podzemnu željeznicu da odem do dvorca. Bila sam okružena morem ljudi koji su prolazili u različitim smjerovima oko mene. Nenadano se preda mnom pojavila jedna žena i upitala trebam li pomoć. Upitala me kamo želim ići, primila za ruku i rekla: "Slijedite me." Na odličnom engleskom mi je rekla da je iz Kyota i da mi ima vremena pokazati put do dvorca jer joj je muž poslom otišao na Havaje. Dok smo išli putem koji je nalikovao labirintu, rekla je da zna najkraći put. Platila mi je povratnu kartu. Kada smo stigli blizu mog odredišta, htjela sam joj zahvaliti na pomoći i prijaznosti. S osmijehom mi je rekla samo: "Nema na čemu", i nestala u mnoštvu.
Je li to bila obična osoba ili Maitreja?
Lydie Bader, Lyon, Francuska.
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je prijazna "žena" bio Majstor Isus.)

Vodena glazba

Dragi uredniče,
poslijepodne 6. travnja 2005. godine posjetio sam Darby da bi si natočio nekoliko boca vode iz ljekovitog zdenca u Bath Streetu, koji se koristi već više 100 godina.
Zatim sam sa svojim bocama vode prošetao kroz centar Darbyja. Prema meni je išao čovjek s dugom i debelom bradom. Kroz misli mi je prošlo: "To bi mogao biti Maitreja." Malo dalje bio je još jedan muškarac i činilo se da je zajedno s ovim prvim. Gospodin s bradom je potom uzeo u ruke flautu, zasvirao nekoliko nota i sjeo na obližnju klupu.
Pogledali smo se i primijetio sam da ima svijetlo-plave oči koje su odavale dojam inteligencije. Nisam govorio, međutim u mislima sam mu zaželio dobro i nastavio svojim putem.
Je li zdenac ljekovit, da li ga je možda blagoslovio Maitreja? Je li muškarac s bradom bio Maitreja?
Robert White, Nottingham, Velika Britanija.
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je "muškarac s bradom" bio Maitreja. Zdenac zaista ima ljekovita svojstva, energizirao ga je majstor Isus.)

Putujuća svjetlost

Dragi uredniče,
Godine 2003. tijekom jednog od proljetnih praznika pri punom mjesecu bio sam u Landbroke Grovu u Londonu na transmisijskoj meditaciji. Po završetku sam žurio u podzemnu željeznicu da stignem na vlak do kuće. Vlak je stigao. Ušao sam i na drugoj strani kupea sjedile su dvije Indijke u sarijima koje su prilično glasno razgovarale na indijskom. U oči mi je upalo što je svaka kod svojih nogu imala pet plastičnih vrećica, po tri u naručju i još tri na polici iznad glave. Putnici koji su ulazili i izlazili pogledali bi ih i vrtjeli glavama. Usred njihova razgovora, jedna od njih iznenada je ne engleskom rekla: "Znaš, Krist je u svijetu," i potom nastavila razgovor na indijskom.   Svi smo se nasmiješili.  
Možete li mi reći jesu li te dvije "Indijke" posebne osobe?
Chooi Beh, London, Velika Britanija.
(Majstor Benjamina Crema je potvrdio da su "Indijke" bili Maitreja i majstor Isus.)

Autorovo dopuštenje

Dragi uredniče,
Zadnjeg vikenda u travnju 2005. imali smo informativni štand o ponovnom dolasku na Sajmu Zemlje u Barceloni., manifestaciji koja se održava svake godine na Dan Zemlje s ciljem promicanja ideja za zdravlje planeta i njegovih stanovnika.
U nedjelju poslijepodne bio sam na štandu zajedno s drugim suradnicima. Bilo je dosta velika gužva kada je štandu prišla jedna djevojka. Bila je prilično visoka, s tamnom kosom i očima te svijetlom puti. Na sebi je imala bijelu bluzu, crni prsluk i hlače. Malo je pogledala informativne materijale na stolovima i uzela u ruke primjerak knjige Maitrejine poruke (Messages from Maitreya the Christ). Najprije je čitala zadnju koricu na kojoj je Veliki Zaziv. Potom je nježno otvorila knjigu i počela čitati poruku broj 13.  Čitala ju je s velikom pozornošću i istovremeno s velikom smirenošću. Kada je pročitala poruku, pažljivo je zatvorila knjigu i nježno je odložila natrag na stol.  Pogledala me smiješeći se, pokazala s obje ruke na stolove i upitala me jesu li svi materijali na štandu o Maitreji. Odgovorio sam potvrdno, a ona je, kako se činilo, bila vrlo zadovoljna odgovorom, te je rekla: "Vrlo dobro! Vrlo dobro!"
Zatim je rekla da je upravo imala dug sastanak s prijateljem koji joj je podrobno ispričao sve o Maitreji. Ponudila sam joj hrpu informativnih materijala koje je uzela, zahvalila mi i pozdravila lagano se naklonivši. Zatim se, prije no što je otišla, prekrižila. Ja sam zatim uzeo knjigu s porukama i iz znatiželje pročitao poruku broj 13, samo da bi još jednom potvrdio da mi je ta poruka uvijek bila jedna od najljepših i najsnažnijih. Pitam se je li djevojka bila obična osoba koju je zanimala priča ili netko drugi?
Horacio Londner, Barcelona, Španjolska.
(Majstor Benjamina Crema je potvrdio da je "djevojka" bio Maitreja.)

Znakovi vremena

Čudesna izlječenja

Talijanske novine izvijestile su o navodnim čudima pripisanim papi Ivanu Pavlu II., te se pridružuju spekulacijama da bi Ivan Pavao uskoro mogao biti proglašen svecem. Jedno od mogućih čuda je slučaj neimenovanog američko-židovskog milijunaša s tumorom na mozgu, koji je bio na misi s Ivanom Pavlom 1998. godine u Papinoj ljetnoj rezidenciji izvan Rima. Dopisnik talijanskog dnevnika La Stampa naveo je da mu je taj slučaj 2002. godine opisao osobni tajnik Ivana Pavla, nadbiskup Stanislaw Dziwisz. Prema La Stampi, nekoliko tjedana poslije mise Dziwisz je obaviješten da je tumor "potpuno nestao u roku od nekoliko sati".

Drugi slučaj je onaj Hosea Herona Badilla, koji je imao četiri godine kada je Ivan Pavao 1990. godine posjetio njegov rodni grad Zacatecas u Meksiku. Dječak, koji je bolovao od leukemije, bio je izabran da kao dio ceremonije na aerodromu drži bijelu golubicu u pozdrav Ivanu Pavlu II. "Papa mu je rekao, pusti golubicu! Zatim ga je zagrlio i poljubio u čelo," rekao je meksički kardinal Javier Lozano Barragan u intervjuu objavljenom u listu Corriere della Sera. Kardinal, koji je pod Ivanom Pavlom bio na čelu vatikanskog ureda za zdravstvena pitanja, rekao je da za dječakovo ozdravljenje koje je uslijedilo nema medicinskog objašnjenja. "Predvidjeli su da mu je preostalo još samo nekoliko dana života," rekao je u intervjuu.
Još jedno neobjašnjivo izlječenje objavio je kardinal Francesco Marchisano tijekom svoje homilije na misi zadušnici za Ivana Pavla II. Marchisano je rekao da nakon operacije grla više nije mogao govoriti. "Papa je dodirnuo dio grla gdje sam bio operiran i rekao da će se moliti Gospodu za mene," rekao je. "Nakon nekog vremena ponovno sam mogao normalno govoriti."
(Izvor: Associated Press)
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je u sva tri primjera došlo do iscjeljivanja. U svim slučajevima izveo ga je majstor Isus, a ne Papa.)

Željezničko čudo

U željezničkoj nesreći koja se dogodila 26. travnja u blizini japanskog grada Kobe poginulo je 107 ljudi, a ranjeno ih je gotovo petsto. Nakon nekoliko minuta mjestu nesreće počeli su se približavati drugi vlakovi. Strojovođa superbrzog vlaka koji se mjestu nesreće približavao iz suprotnog smjera ugledao je uključeno crveno svjetlo upozorenja. Zaustavio je vlak i bez da je znao što se dogodilo poslao upozorenja  drugim vlakovima koji su se približavali. Što je uključilo svjetlo upozorenja ostaje tajna, jer u blizini nije bilo ničega što bi ga moglo uključiti. (Izvor: asahi.com)

Novinar lista Mainichi bio je u prvom vagonu vlaka koji iskočio iz tračnica i bio potpuno uništen. Jedan je od rijetkih putnika iz toga vagona koji je preživio. Dok se stojeći držao za rukohvate, osjetio je udarac i kao usporenom snimku vidio kako vani kližu drugi i treći vagon. Ostalog se ne sjeća. Kada se vratio svijesti, našao se kako lebdi u zraku i još uvijek drži rukohvat. (Izvor: Mainichi Shimbun)

Jedan drugi izvještaj prenosi da je na postaji nakon koje se dogodila nesreća u vlak ušla mlada žena. Iznenada ju je iz vagona izvukla starija žena pogrbljenih leđa koja joj je rekla da ne bi smjela biti u tom vlaku. Nedugo zatim, dok je stajala na peronu, čula je obavijest o nesreći. Vjeruje da joj je starija žena spasila život. (Izvor: Tokyo Sport News)
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je crveno upozoravajuće svjetlo uključio Majstor iz Tokyja. Starija žena bio je Maitreja. Tri Majstora, Maitreja, majstor Isus i Majstor iz Tokyja, zajedno su djelovali kako bi spasili što je više ljudi moguće.)  

Otkriven čudesni izvor vode

U okrugu Barangay New Pangasinan grada Koronadal, u pokrajini Mindanao u južnim Filipinima, pronađen je izvor vode s ljekovitim svojstvima. Izvor je 24. ožujka 2005. godine, na četvrtak prije Uskršnje nedjelje, pronašao iscjelitelj vjerom, Lauro Daguro. Šetao je uz pomoć štapa kada je primijetio vodu koja je dolazila iz suhe zemlje. "Postao sam znatiželjan i popio malo vode," kaže Daguro koji boluje od artritisa. "Također, malo vode stavio sam na lakat i koljeno koji su me boljeli. Nakon nekoliko trenutaka primijetio sam da je bol nestala. To je pravo čudo." Daguro kaže da ne zna kako bi izvor uopće mogao postojati budući da se podzemna voda u tom području može crpiti samo nakon bušenja duboko u zemlju. Čudesna voda izvire na samo dvadesetak centimetara ispod površine zemlje. Vijest o ljekovitom izvoru brzo se proširila pretežno siromašnom regijom i otada su ga posjetile tisuće ljudi.

Antonina Agustin, žena u sedamdesetim godinama, patila je od snažnih bolova u leđima zbog kojih je teško hodala. Njezino pognuto držanje bilo je poput slova "C", rekla je. Posjetila je izvor gdje su je istrljali vlažnom zemljom. "Kada su me namočili vodom s izvora, mogla sam ustati i uspravno hodati. Bol je nestala." Jedna druga žena rekla je da je voda izliječila njezino petogodišnje dijete koje je imalo otečenu glavu. Daguro i nekoliko žena brinu se za mnoštva koja dolaze i kažu da ljudi od koji dolaze da bi se izliječili na ljekovitom izvoru ne uzimaju novac. Vjeruju da bi ljekovita moć vode mogla nestati kada bi vodu naplaćivali. (Izvor: MindaNews, Filipini)
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je vodeni tok zaista čudo koje je stvorio Majstor koji je bio Marija.)

Potreba za dijalogom

S Alastairom Crookom razgovarala Gill Fry

Alastair Crooke proveo je 30 godina u britanskoj diplomaciji radeći na poslovima rješavanja sukoba u Irskoj, Južnoj Africi, Namibiji, Afganistanu, Kambodži i Kolumbiji. Bio je posebni savjetnik za sigurnosna pitanja visokog predstavnika Europske unije Javiera Solane i koordinator posredovanja između svih strana u arapsko-izraelskim i palestinsko-izraelskim sukobima. Godine 2002. uspješno je posredovao u pregovorima o prekidu opsade Crkve rođenja Isusovog u Betlehemu. Britanska vlada dodijelila mu je 2003. godine počast CMG (Companion in The Most Distinguished Order of St. Michael and St. George; član društva najistaknutijih, red sv. Michaela i sv. Juraja) za njegov doprinos u "napretku bliskoistočnog mirovnog procesa".
Crooke je direktor i osnivač Foruma za rješavanje sukoba (Conflicts Forum), nezavisne, neprofitne, međunarodne organizacije sa sjedištem u Velikoj Britaniji, čiji su članovi stručni ljudi koje povezuje zajednički cilj nadilaženja sadašnjih prepreka između Islama i Zapada. Prema njegovom statutu, Forum nastoji "uspostaviti novo razumijevanje Islama ... i osporiti prevladavajuće Zapadno ortodoksno stajalište koje Islamizam percipira kao ideologiju koja je prijetnja globalnoj demokraciji i dobrom vladanju."
Slijedi skraćena verzija intervjua. Za cjelovitu verziju pogledajte časopis Share International od lipnja 2005.

Share International: Kada je osnovan Forum za rješavanje sukoba i koji su njegovi ciljevi?
Alastair Crooke: 2003. godine surađivao sam s Europskom unijom u pokušajima uspostavljanja prekida vatre u palestinskom kontekstu između Hamasa, Jihada i predstavnika Fataha. Ta nastojanja su neko vrijeme bila uspješna, no onda su upropaštena terorističkim napadom u Jeruzalemu u kolovozu 2003. godine i kasnijom likvidacijom vođe Hamasa. Teroristički napad nije organiziralo vodstvo Hamasa već se radilo o samostalnoj inicijativi manje skupine iz Hebrona, koja je djelovala mimo dogovora o prestanku napada. To je dovelo do prekida moje suradnje s EU: Jack Straw je savjetovao Javieru (Solani) da me povuče i ja sam napustio vladu.  To mi je kao da sam ponovno izišao iz škole, morao sam početi iznova i reorganizirati svoj život.  
Mnogo puta su me zvali da održim predavanja o palestinskom problemu, no uskoro sam shvatio da ljude više zanima tko su ti Islamisti. Jesu li prijetnja za nas? Kakva je razlika između Hezbollaha i Al-Quaide? Tako smo okupili skupinu ljudi koji su imali neposredna iskustva s tim skupinama kako bi pokušali donekle objasniti tko su ti ljudi i kakve su razlike između skupina koje nazivamo islamskim i mislimo da se radi o teroristima, usprkos njihovim vrlo različitim političkim planovima, ciljevima i značajkama. One nemaju gotovo ništa zajedničko osim etiketa koje im je Zapad pripisao — na primjer, skupine poput Hamasa i Al-Quaide ili Salafi Jihadi.
Počeli smo predavati o Islamu kako bi objasnili te stvari, ali shvatili da smo kao Europljani u tome ograničeni. Ono što je bilo potrebno je privući Amerikance koji će slušati, i koji će se onda vratiti u svoju zemlju i američkim "akcentom" reći: "Bilo je zanimljivo čuti ono što su nam tamo rekli."

SI: U ožujku 2005. godine Forum za rješavanje sukoba organizirao je susret u Beirutu nazvan "Islam i Zapad: Otvaranje puta prema mirnom dijalogu". Koja je bio cilj tog susreta i tko je sudjelovao? 
AC: Cilj je bio dovesti Amerikance i Europljane da čuju poglede islamističkih skupina,  saznaju za probleme s kojima se suočavaju njihova društva i o tome kako vide svoju ulogu na putu tranzicije. Nismo imali nikakvih preporuka niti kreirali bilo kakvu politiku, u tome smo bili sami, bez ikakvih utjecaja bilo koje vlade. Želimo ostati potpuno nezavisni i smatramo da je za bilo koju vladu to u ovom trenutku   praktički nemoguće. Na žalost, mnoge vlade postale su robovi vlastite retorike i bit će im prilično teško osloboditi se toga.
Na tom susretu imali smo ono što bih mogao opisati kao "četiri stupa političkog Islama": Muslimansko bratstvo, Hamas, Hezbollah i Jamaat Islami iz Pakistana. Iako ne predstavljaju cjelokupni politički Islam, te skupine sasvim sigurno imaju ključni utjecaj na njegovo razmišljanje i filozofiju. Važno je bilo da je tamo bilo prisutno i 8 američkih i 6 europskih predstavnika.
Tu skupinu Zapadnjaka namjerno smo ostavili malobrojnom, bez ikakve druge svrhe osim da sluša, za promjenu od toga da samo govorimo njima (muslimanima). Zapadnjaci su, naime, vrlo slabi slušači. Brzo uđemo u monologe, i zato nam se tada činilo važnim njihovo slušanje, a ne političke debate. Hamas se mnogo godina nije sastao s Amerikancima, jednako tako i Hezbollah, i zato se radilo o važnom događaju.  

SI: Dakle, to ne bi mogli napraviti službeni predstavnici vlada?
AC: Teško, jer radi se o skupinama koje su još uvijek proskribirane. Cilj nam je bio omogućiti Islamistima da govore. Naime, mnogo je pitanja o kojima trebaju raspraviti i oko kojih se trebaju dogovoriti. Jednako važno kao ta konferencija bio je i moje sudjelovanje, zajedno s drugim delegatom, Grahamom Fullerom (stručnjakom za Srednji istok),  u devedesetminutnoj debati na televiziji Al Jazeera, gdje smo razgovarali sa zamjenicima vođa Hezbollaha i Hamasa. Taj razgovor bio je emitiran četiri puta i vidjeli su ga mnogi muslimani. To se smatralo programskom prekretnicom jer su se bivši europski i američki diplomat sastali sa zamjenicima vođa Hezbollaha i Hamasa. Ne radi se samo o promjeni percepcije Zapada; jednako je važno pokazati muslimanima da i u Europi i Americi postoje ljudi koji su zabrinuti glede trenutne situacije te koji žele napredak u odnosima i uspostavu obostranog razumijevanja. Dali smo i intervjue za druge arapske televizije.  
Nadamo se da ćemo imati konferencije i drugdje, da ćemo se razviti i uspostaviti dinamiku koja dolazi iz samih ljudi, ne nužno iz vlada. Vlade ne želimo isključiti — što se više budu željele uključiti u taj proces, to bolje — međutim želimo ljude potaknuti na slušanje i razgovor. Odaziv na obje strane bio je vrlo dobar.

SI: Kakvi problemi muče islamske skupine?
AC: U ekonomskom smislu vrlo je važno prepoznavanje i očuvanje vlastitog identiteta. Islamska ekonomija rodila se u Indiji, kao pokušaj očuvanja muslimanskog identiteta u hinduskom okružju. Sada žele očuvati svoje moralne vrijednosti u globalnom i tehnološkom svijetu koji ljude, samom prirodom svojih odluka, uvlači u sekularizam. 
Drugi faktor je iznalaženje načina za provođenje tranzicije društva upotrebom tradicionalnih struktura: obitelji, šire obitelji, plemena, širih društvenih skupina — njih je potrebno shvatiti kao motore razvoja, a ne kao zapreke. Sve više se pojavljuje stajalište, posebno kod nearapskih Islamista, da je Zapadni projekt okupacije Islama i neprijateljstva prema njemu usmjeren ne samo na okupaciju muslimanskih zemalja — Palestine, Iraka, Afganistana i retoriku protiv Sirije, Sudana i Irana — nego i na iskorištavanje njihovih prirodnih izvora kako bi koristili Zapadnim ekonomskim interesima. Na umu im je iskorištavanje njihovih mineralnih bogatstava, naftovoda i plinovoda, te muslimane vide kao potencijalne konzumente u zapadnjačkom materijalističkom globalnom kapitalizmu.

SI: Mnogo ljudi na Zapadu misle da se s takozvanim "teroristima" ne treba pregovarati. Što vi mislite o tome?
AC: Često nas osuđuju da razgovorom s tim skupinama istima dajemo legitimnost. U biti se događa suprotno — demonizacijom, izolacijom i otuđivanjem tih skupina povećava se njihova frustracija i srdžba, što vodi u nasilje. Tako da je naš rad usmjeren na prekidanje kruga nasilja. Ne radi se o pitanju legitimnosti — na taj način se započinje politički proces.  

SI: Imate li pri kontaktima sa skupinama kao što su Hezbollah i Hamas osjećaj da u njima postoje ljudi koji uviđaju drugu stranu priče i ne drže se rigidno svojih pogleda i ciljeva? 
AC: Kod skupina kao što su Hezbollah i Hamas također treba razumjeti da one imaju golemu vjerodostojnost i legitimnost u svojim populacijskim skupinama. Tu se ne radi, kao što Zapad želi prikazati, o marginalnim ili kriminalnim skupinama. Upravo suprotno, Hezbollah je najvjerojatnije najveća politička snaga u Libanonu. Vodi bolnice, škole i pokreće opsežne programe socijalne pomoći. Hamas također ima velik program socijalne skrbi. Te skupine podupiru izbore i žele vidjeti učinkovitu i nekorumpiranu vladu. Vjeruju u ustavne reforme i ljudska prava.  
Zapad primjećuje problem političkog nasilja u tim državama. Međutim, uvijek postoji i druga strana priče: to su ljudi koji su predvodnici i koji su najviše predani izborima, reformama i podizanju kvalitete života običnih muslimana. Tako da se taj aspekt treba uzeti u obzir.

SI: Kako se u mirovnim pregovorima između dvije suprotstavljene strane stvara povjerenje?
AC: Mislim da su potrebna dva jednostavna elementa. Potrebno je da se prema ljudima odnosimo s uljudnošću i poštovanjem. Ne mislim da postoje posebni magični trikovi za stvaranje povjerenja. Jasno je da su potrebni iskrenost i otvorenost, a vrlo važna je i vjerodostojnost. Lako je kritizirati svoju vladu ili društvo, međutim s time niste vjerodostojni, jer ti ljudi žele razumjeti vaše društvo, a ne njegov osamljeni disidentski glas. Zato je vrlo važno objasniti kako se u vašem društvu oblikuje javno mnijenje.
Vrlo važna je sposobnost slušanja. Mi na Zapadu imamo neka čvrsto ukorijenjena stajališta i nismo ni svjesni koliko smo s tim ograničeni, recimo sa svojim pogledima na razvoj i suvremenost. Naime, imamo osjećaj da se sva društva u svom razvoju i napretku nužno trebaju približavati vrednotama Zapada — liberalizaciji i sekularizaciji. U stvari za takvu pretpostavku nema nikakve stvarne osnove, no takvo je razmišljanje kod nas čvrsto ukorijenjeno.  Potrebno je analizirati stajališta obje strane i imati otvoren um. Da li nas zaista zanimaju demokracija i pluralizam? Možemo li prema islamističkim skupinama biti jednako tako pluralistični kao što smo prema svjetovnim skupinama. Jesmo li zaista tako etični kako se pretvaramo?  Muslimani nas slušaju kako mnogo govorimo o etici, međutim istovremeno nas vide kako, izvan zidova zapadnih društava, ubijamo djecu i civile.  Tako pred nas postavljaju neke izazove, a mi moramo neke postaviti pred njih.  

Kako u društvu osigurati moralne temelje, kao što muslimani to pokušavaju učiniti, a da se izbjegne ono što oni vide kao slabosti zapadnjačkog društva: rascjepkanost, usamljenost, osjećaj očaja i praznine materijalističkog društva? Kako to postići i istovremeno očuvati slobodu pojedinca? Kako dozvoliti ljudima da slobodno diši i istovremeno očuvati moralne vrijednosti? To su teška pitanja. Kako oni u svom društvu prihvaćaju ateiste? Mislim da nitko ne želi da se dominacija jedne skupine zamijeni dominacijom drugog oblika tiranije. Kako se u društvu kojim dominiraju vjerske vrijednosti nositi s javnim mnijenjem i participacijom ljudi u vlasti? Ako se ne počnemo baviti s tim pitanjima, zaista je teško vjerojatno za obje strane da će početi istinski slušati.  

SI: Kako treba reagirati kada se uspostavljeno povjerenje jednostrano prekrši: nastaviti s povjerenjem kako bi se omogućio njegov rast? Ili to uništava svaku mogućnost daljnjeg dijaloga?  
AC: Sigurno ne. Takvi procesi nikad se ne završe čistim rezom. Ne postoji "eureka" trenutak koji bi iznenada nepovratno promijenio smjer događaja. Radi se o postupnom procesu. Većina organizacija ima struje koje su naklonjene promjenama, i druge struje koje čekaju što će donijeti događaji. Povjerenje se ne dogodi samo tako i ne traje vječno. U Jeruzalemu je 2003. godine eksplodirala bomba čime je Hamas prekršio povjerenje. To je učinila mala, neovisna skupina, u znak protivljenja svome vodstvu. Znači li to da treba obustaviti napore i odustati? Povijesno gledano, svi društveni prijelazi bili su nasilni i često dugotrajni. To je ono što trebamo očekivati. Svjedočit ćemo i koracima unaprijed i koracima prema natrag. No to ne znači da je povjerenje uništeno i da trebate prekinuti s promjenama. Upravo suprotno, to je potrebno ugraditi u svoja očekivanja. Čak će i u procesu koji generalno teče u pravom smjeru dolaziti do zastoja i nasilja...

[nastavak]
SI: Što sprječava jasnije izražavanje volje Ujedinjenih naroda u sporu između Palestine i Izraela?
AC: Najočitiji razlog tiče se činjenice da Sjedinjene države imaju pravo veta u Vijeću Sigurnosti UN-a. Sjedinjene države stavile su veto na velik broj rezolucija UN-a, pozivajući se na to da UN ne uzima u obzir veliki broj napada na Izrael. Postoji mnogo rezolucija UN-a koje se tiču izraelsko-palestinskog sukoba, međutim vrlo malo napora međunarodne zajednice da se one i izvrše. Izraelci ne vjeruju UN-u, na tu organizaciju gledaju s neprijateljstvom i smatraju je nepravednom. To su neki od razloga koji otežavaju taj proces.

SI: Vidite li vi Ujedinjene narode kao "nadu za svijet"?
AC: Mislim da su Ujedinjeni narodi ili neka slična organizacija od ključnog značaja za čitavi proces. Mnogo je stvari koje UN sprječavaju da bude učinkovitiji. UN treba dovoljni stupanj konsenzusa velikih sila, a generalni tajnik — sada jednostavno sluga Vijeća sigurnosti — nije nezavisan. UN nije bio djelotvoran i zbog svog unutrašnjeg uređenja; zbog kvota ljudi i potrebe za uravnoteženom strukturom na određena mjesta možda nisu zasjeli najprimjereniji ljudi.  
Postoji atmosfera rezignacije i neefikasnosti, osjećaj da je zbog previše ograničenja više ništa ne da učiniti. Velika je potreba za djelotvornijim operacionim sustavom s ovlastima za djelovanje. Ovako kako je sada, dobivanje ovlasti traje predugo i povezano je s prevelikom birokracijom.

SI: Kakvo je vaše motrište o ratu u Iraku? Bi li sami predložili drugo rješenje?
AC: Ne vjerujem da je rat u Iraku dobro zamišljen ili da je postigao svoje ciljeve. Možda je prerano suditi, međutim lako je moguće da će postati izvor još veće napetosti u regiji. Mogao bi dovesti do veće napetosti između Sunita i Šijita, do građanskog rata i tako loše utjecati na druge države. Opravdava li uklanjanje Saddama Husseina tu cijenu. Povijest će prosuditi je li to bilo vrijedno velikog broja civilnih žrtava, kao i proširenja nestabilnosti u regiji.  
Ako to dovede do neželjenog slabljenja političkih struktura i posljedično do većeg utjecaja Islamista u političkim procesima, možda nećemo imati liberalnu i nereligioznu kapitalističku demokraciju kakva je u početku bila zamišljena za širu Srednjeistočnu regiju. To bi mogao biti neočekivani rezultat trenutnog stanja.
Rješavanjem sukoba bavim se već 25 ili 30 godina i još nikada nismo mogli sjesti za stol i unaprijed sa sigurnošću predvidjeti kakav će biti ishod. Sigurna je samo nesigurnost.

SI: Sudjelovali ste u rješavanju sukoba u Palestini, Afganistanu, Sjevernoj Irskoj, Kolumbiji, Kambodži, Namibiji i Južnoj Africi. Što imaju zajedničko?
AC: U određenom smislu ništa, no u drugom je to vrlo jednostavno: nesposobnost ljudi da slušaju. Ukorijenjena mišljenja, etiketiranje i demoniziranje ljudskih bića da bi ih se isključilo iz političke moći ili procesa, i snažne, nezaustavljive emocije. Neki govore o politici i rješavanju sporova kao da se radi o znanosti, međutim ja smatram da se više radi o bavljenju s osjećajima i poštivanjem opipljivih stvari: o tome kako bi omogućili ljudima da osjećaju da u pregovorima imaju jednak ugled. O tome kako u situaciji asimetrične moći postići da obje strane imaju osjećaj poštovanja. Često zanemarujemo emocije. Nama Zapadnjacima je neugodno čak i priznati da postoje osjećaji kao što su ljutnja i ogorčenost jer se to ne uklapa najbolje u naš način razmišljanja. Na put osvećivanja gledamo kao na nešto primitivno i nazadno — međutim stvarno stanje stvari je da ga imamo i u osobnoj ljutnji i u zajednici...

[nastavak]
SI: U mirovnim pregovorima u Južnoj Africi Nelson Mandela vjerojatno vam je bio velika inspiracija?
AC: On je jedan od onih nevjerojatnih ljudi čija osobnost zrači. Postoje ljudi kojima drugi jednostavno vjeruju, koji u stvari mogu zračiti osjećaj integriteta i pravednosti, i zato je vrlo važno da su uključeni. Političari su često ljubomorni i preziru ih: u njima vide implicitni kriticizam svojih slabosti tako da ih nipošto ne vole u pregovorima. Radi se o nečem neopipljivom — ne pitajte me da vam to definiram — no to možete prepoznati. Sokrat je o ljepoti rekao: "Ne možemo je definirati, no kada je vidimo, možemo je prepoznati." Mandela sigurno ima neke neodredive osobne karakteristike koje su mu omogućile da napravi stvari koje drugi ljudi, iako su možda jednako inteligentni i domišljati, ne mogu učiniti.

SI: Bio je veliki uzor, nije bio osvetoljubiv i ogorčen po izlasku iz zatvora.
AC: Uzori su vrlo važni. Senator Mitchell posjeduje istu sposobnost slušanja, a njegovo strpljenje omogućava stvarima da se razvijaju. To je drukčija osobina od Mandeline, međutim u njoj je bio izvanredan. Ljuti i neprijateljski nastrojeni ljudi osjetili bi da ih sluša i uvažava.To je bila njegova vrlo važna osobina. Koliko je ljudi koji su dodirnuli te naelektrizirane izraelsko-palestinske odnose i koji još uvijek uživaju poštovanje ljudi u toj regiji?

SI: Čini se da je Jaser Arafat imao jednake osobine, međutim Zapadni mediji su ga ocrnili.
AC: Arafata su demonizirali. Imao je karizmu i osjećaj za ono što se događa u njegovoj zajednici. I danas smo žrtve vlastite propagande, koja je sugerirala da je on bio uzrok svih problema. Sada, kada ga više nema, shvatili su da nije bio izvor problema, da je bio samo u središtu mreže tih kompleksnih križanja palestinskih interesa i pogleda, i da je tako preživio — ne kao tiranin, nego zato što je pažljivo stajao u centru tog neobičnog, složenog palestinskog razmišljanja. Uvijek je bio u centru; svi s razgovarali s njim i on je razgovarao sa svima, imao je vjerodostojnost, legitimnost i utjecaj. Ali utjecaj je dolazio samo od njega, nije bilo nikakvog mehanizma. Jedno vrijeme sam ga običavao često posjećivati u njegovom uredu.  Nije bilo strukture koja bi omogućavala da bilo što funkcionira. Sve je radio Arafat i to uglavnom pomoću snage svog karaktera — bio je izvanredan čovjek. Bio je čovjek koji je imao potencijala dovesti do rješenja.

SI: Stres od življenja u Ramali morao je biti ogroman?
AC: Arafat je uvijek bio bolji u stresnim situacijama — tada bi postao živ. Što je više stresa bilo, to su mu se oči više iskrile! Samo kada je bio vrlo potišten je postao mrzovoljan.
Bio je vrlo hrabar i kada je umirao bio je sasvim miran. Bojao se samo jedne stvari — smrti od poniženja. Ne jer se bojao umiranja, nego zato što se bojao da će njegovo poniženje kao palestinskog simbola biti poniženje Palestinaca — toga se bojao.

Gill Fry je londonska suradnica časopisa Share International.