Ovdje vam predstavljamo neke članke i iz Share Internationala koji su prevedeni na hrvatski jezik.

---

• Iluzija
  (glavni govor na konferenciji o
  transmisijskoj meditaciji 2003; SI
  siječanj/veljača 2004.)
• Benjamin Creme odgovara na pitanja o molitvi
  (SI prosinac 2003.)
• Skrivena stvarnost dječje bijede
  (SI prosinac 2003.)
• Intervju o iscjeljivanju
  (SI studeni 2003.)

Za novija pitanja i dogovore kliknite ovdje, a za pisma čitatelja ovdje.


ILUZIJA 

Sljedeći članak je uređena inačica govora koji je Benjamin Creme u kolovozu 2003. godine održao na konferenciji transmisijske meditacije u blizini San Francisca u SAD-u.

 U knjigama Alice Bailey majstor Djwhal Khul navodi sljedeće: "Problem iluzije leži u činjenici da je to djelatnost duše i rezultat mentalnog aspekta svih duša u inkarnaciji. Duša je ta koja je uronjena u iluziju i duša je ta koja ne vidi jasno sve dok ne nauči izlijevati svoje svjetlo u um i mozak."
Ovo bi za vas moglo biti otkriće. Možda nikada niste  pomislili da bi duša mogla na bilo koji način biti ograničena. Možda ste mislili da je ograničenje uvijek stvar materije, osobnosti, neprikladnosti aparata, fizičkog, astralnog ili mentalnog, da omogući duši pravilnu svijest o vanjskom svijetu u kojem živimo. 
Mi smo oni koji duši omogućavamo pristup u svijet i ako nemamo aparata, duša ne može vidjeti. U učenju je najveći naglasak stavljen na to da je aparat neprikladan, kakav i jest. Tromost same materije otežava duši, a ponekad čak i onemogućuje, odgovarajuću upotrebu aparata kojega osobnost pruža u danoj inkarnaciji. Rezultat toga na mentalnoj razini nazivamo iluzija. Um i mozak pogrešno interpretiraju stvarnost i ono što duša vidi. Upravo to pogrešno tumačenje prouzrokuje iluziju.
Vidimo svijet, u svoj um unosimo ideje, misaone oblike, ideologije i stajališta te pokušavamo da sve to ima nekakvog smisla. Ako su nam te ideje i ideologije privlačne, vežemo se za njih. Pridružimo se ovoj ili onoj skupini ili organizaciji i na taj način ispunimo svoj um s iluzijom.
Onemogućujemo duši da jasno, bez zapreka vidi svijet kakav on uistinu jest. Pokazujemo duši svijet kakav mi mislimo da jest. Pošto smo trgovali sa svim mogućim idejama, ideologijama, političkim strankama, načinima življenja i razmišljanja, različitim vjerama, doktrinama i dogmama, ostajemo u magli, u pomanjkanju svjetlosti, a to nazivamo iluzija i na taj način um osobnosti zatvaramo za svjetlost duše.
Duša pokušava izliti svoju svjetlost kroz mentalno tijelo. Dok je iluzija na astralnoj ravni, nazivamo ju sljepilo (op. prev. — ili zabluda, eng. glamour). Svijet je ispunjen sljepilima. Neki od vas poznaju neka svoja sljepila. Svatko u inkarnaciji, osim Majstora i viših posvećenika, pati od sljepila ili iluzija. Svijet ne vidimo onako kakav on u stvarnosti jest. Živimo u iluziji.
Većina ljudi koji počinju misliti (to je razlika između sljepila i iluzije) svoje misli i tumačenja upotrebljava kao da su stvarni, te biraju između njih. Sviđa im se osjećaj nečega jer su, na primjer, sentimentalni, i pronalaze sentimentalniji način izražavanja sebe. Ako su tvrđi tip osobe, mogu naći da je tvrđi pristup više po njihovom ukusu. Vežemo se na ono što si znademo objasniti i mislimo da je to istinito.  
"Iluzija je prije svega mentalna i karakteristična je za stajalište uma onih ljudi koji su više intelektualni nego osjećajni. Nadrasli su sljepila o kakvima uobičajeno govorimo. Njihova krivnja leži u pogrešnom razumijevanju ideja i misaonih oblika te pogrešnim tumačenjima.
"Danas je iluzija tako moćna da samo nekolicina ljudi, čiji je um na bilo koji način razvijen, vlada tim moćnim misaonim oblicima prožetim iluzijom čiji se korijeni nalaze u životu niže osobnosti i željnoj prirodi masa ljudi te iz toga crpe svoju životnu energiju."
Živimo u svijetu koji je pun iluzija. Svaka država na svijetu ima svoje vlastite iluzije. Ako je država velika poput Rusije ili Amerike, ljudi obično imaju iluziju veličine. Pokušavaju dominirati, širiti se. Što ste veći, to više se želite širiti. To je čudna stvar. Čovjek bi mislio da je država koja je velika kao Rusija ili SAD, već toliko velika da su ljudi umorni od toga imaju toliko veliku državu, državu koja je nezgrapna za upravljanje i neusklađena. Ali ne. Oni bi rado bili još veći.
Čovjek bi mislio da je područje koje se naziva Sjedinjene Američke Države, s 5000 kilometara širine i još nekoliko tisuća kilometara od sjevera do juga, dovoljno veliko da zadovolji većinu ljudi. Ali ne. Otkuda su došli Teksas, Novi Meksiko i pola Kalifornije. SAD su ih ukrale Meksiku. Ta želja da se bude najveći i najbolji, želja za širenjem i stvaranjem misaonog oblika veće vrijednosti, velika je iluzija ljudi u Sjedinjenim Državama. Danas se pod republikanskom vladom čini da SAD želi stvoriti politički i gospodarski svjetski sustav kojim će dominirati Amerika.
Britanci su skoro 200 godina vladali velikim dijelom svijeta, sve do sredine 20. stoljeća. Kamo god na karti svijeta si pogledao vidio si ružičastu boju. Gdje si vidio ružičastu boju, tu je bila Britanija, britanski dominion i britanske kolonije, sve u vlasti i pod vladavinom Britanije, dobrom ili lošom. To je Britaniji dalo veliku iluziju mega-sile. Kratko vrijeme je i bila mega-sila.
Kada su došli Španjolci, osvojili većinu Južne Amerike i pokupili sve zlato i srebro koje su mogli naći, Španjolska je postala najbogatija država na svijetu. Osjećali su se moćni i dominantni u Europi, no samo neko vrijeme. To se stalno ponavlja.
Napoleonov dolazak na svjetsku scenu u Europi započeo je proces kojim je 'slava Francuske' postala moćna iluzija i moćan misaoni oblik.  Francuska težnja da promijene korupciju, napuhanu civilizaciju kraljeva Lujeva, postala je Napoleonov ratnički osvajački pohod kroz cijelu Europu te dijelove Rusije i Afrike. To je iluzija veličine. Kolonizacija koja se događala u 16., 17., 18., i 19., stoljeću bila je posljedica iluzije o veličini.
Danas su se Sjedinjene Države uključile u nešto slično, program uveličavanja pod parolom 'rata protiv terorizma' i stvaranje Pax Americana po cijelom svijetu. Više od 2000 baza u inozemstvu koje Amerikanci sada imaju omogućavaju potrebnu vojnu moć da budu 'policajac svijeta', kako bi oni rekli. Biti policajac za cijeli svijet je, kao što su vidjeli Britanci i kao što sada vide Amerikanci, golema iluzija.  Ona je neodrživa, smiješna i danas vrlo opasna za svjetski mir. To je iluzija velikog opsega.
Iluzija se prostire sve od razine naroda i svjetske politike, pa do iluzije o radu skupina kao što smo mi. Neke skupine nisu izišle iz inkarnacije, tako reći, no  izgubile su utjecaj u svijetu, autoritet i stvarnost, a zbog iluzije o svojem nastanku.
Mislio sam, na primjer, na Teozofsko društvo koje još uvijek obavlja dobar rad, objavljuje teozofska učenja koja tiho i postupno šire učenja Majstora preko H. P. Blavatsky i drugih pisaca. Velika većina ranih teozofa je sebe vidjela kao 'beskompromisne' u znanju, kao avangardu promjene svijesti u svijetu. U strogo istinskom smislu to je bilo točno jer su ideje Hijerarhije prvi put u poznatoj povijesti počele postajati javne. Počele su postojati u javnosti i o njima se raspravljalo, omalovažavalo ih se, mislilo se da su vražje djelo, isto kao i za bilo koju drugu promjenu smjera među pripadnicima bilo koje vjere. Ljudi na svaku promjenu gledaju kao na 'vražje djelo'.
Promjena može biti dobra ili loša, no ako su stvari u redu, tada ih obično ne mijenjamo. Kada stvar nisu u redu, kada potreba za promjenom, za novim idejama i za novim unosom energije postane očita, to je sigurno znamenje da je učenje određenog vremena doseglo svoju granicu. Ništa više se ne može otkriti i postaje sve više okoštalo. Učenje velikog dijela svijeta doseglo je upravo tu točku kada je, na primjer, izišla knjiga The Secret Doctrine, glavno djelo H.P.Blavatsky.
Zasigurno su vrata religijskog područja bila čvrsto zatvorena za prodor teozofije. Teozofija je filozofija Boga. Za religiju ne može postojati veća prijetnja, mislili su mnogi, iako teozofija nikada nije bila protiv religije — upravo suprotno. Pobožnjaci tog doba protivili su se svemu što je izlagala Madame Blavatsky. Isto kao i znanstvenici toga vremena. Među njenim najžešćim kritičarima bili su najpoznatiji znanstvenici i još danas je svako spominjanje Madame Blavatsky u časopisima ili medijima vrlo kiselo.
Ta žena bila je posvećenica četvrtog stupnja, na jednakom stupnju kao Isus u Palestini ili Leonardo da Vinci, no ipak ju se još uvijek optužuje kao varalicu, kao medija koji je varao na medijskim seansama (što nikada nije radila, jer joj to nije bilo potrebno) te je bila na vrlo lošem glasu.
To je u stvari zato što su ideje koje dolaze iz Hijerarhije vrlo eksplozivne. Uzburkale su ideje tog vremena koje su bile ideje iluzije. Zamisli dane preko Blavatske, zamisli Hijerarhije, bile su namjerno poslane u svijet da očiste put, da se riješimo sljepila i iluzija koje još do dana današnjeg muče osjećaje i mišljenje većine ljudi.  Što je čovjek više intelektualan, to će više imati problema s iluzijama.
Baš nedavno su me kritizirali što sam u časopisu Share International rekao da su neki takozvani znanstvenici Ťglupoť reagirali na žitne krugove. Dok sam prije nekoliko dana čitao majstora DK, naišao sam na primjer u kojem je rekao da u neki znanstvenici glupi. Tada sam u dobrom društvu. Isto tako, on kaže da učenici ispred svega moraju imati hrabrosti. Svijet se nikada neće riješiti iluzija ako ne budemo hrabri. Jedna od dužnosti istinskih učenika, kaže majstor DK, je otvoreno progovoriti protiv bilo kojeg autoriteta u svijetu — znanstvenog, vjerskog, političkog ili drugog – s kojim se ne slaže, te vidjeti dalje i jasnije od njega.
Ako učenik misli da griješe, tada priliči da to i kaže. Ako se samo pogne i pretvara da nema svoje stajalište o temi i da ne može pružiti ništa bolje, jasnije i istinitije, to je učenik koji se samo tako zove. Istinski učenik je neustrašiv. To je prva stvar i ključna je za sve učenike.
Prema majstoru DK, jedini način za nadilaženje sljepila (op. prev. — iluzija na emocionalnoj razini; jednostavni primjeri su ljubomora, zavist, ljutnja, osjećaji više i niže vrijednosti, pretjerani materijalizam, osjećaj da smo uvijek u pravu, itd.) je uz pomoć mentalnog tijela, tako da duša kroz mentalno tijelo otkrije sljepilo. Pa kaže: "Već je velika stvar ako prepoznate postojanje sljepila i iluzija. Većina ljudi nije svjesna njihove prisutnosti." S većinom ljudi je dovoljno samo porazgovarati i ustanovit ćete da je to točno. Većina ljudi uopće nije svjesna da živi u sljepilu i iluziji.
"Mnogi dobri ljudi danas to ne uviđaju; svoja sljepila proglašavaju Bogom." Smatraju ih Bogom! Misle da su čudesna. "Najbolja stvar koju imam je ovo sljepilo," o čemu god se radilo."Na svoje iluzije gledaju kao na dragocjenu i teško stečenu imovinu."
Ljudi se pridružuju političkim strankama i organizacijama. Ili se pak pridružuju skupini koja nije organizacija i transformiraju je u organizaciju, tako da oni sami imaju moćni položaj. To im daje iluziju veličine, važnosti. To je prikriveni način kontrole. To je jedna od glavnih iluzija koje dominiraju cijelim društvima.
Sve političke stranke, sve tako zvane duhovne skupine, sve skupine općenito teže da budu u situaciji u kojoj će moći upravljati. Skupina kao cjelina možda ne, no pojedinci u skupini to rade. Ta kontrola im daje osjećaj moći. U stvari žele moć, a ne političko, vjersko ili duhovno služenje za koje misle da ga pružaju.  Svjesno ili nesvjesno posežu za moći. To je veliko sljepilo i golema iluzija njihovog života.
Mogu potratiti mnoge godine u borbi za položaje i očuvanje položaja od drugih u svojoj skupini — vjerskoj, političkoj, društvenoj, znanstvenoj ili akademskoj. Svaka ustanova i svaka skupina danas se suočava s tim problemom.
Majstor DK kaže: "Danas je iluzija tako snažna da samo nekolicina ljudi, čiji je um na bilo koji način razvijen, može vladati tim moćnim misaonim oblicima prožetim iluzijom, koji svoje korijene imaju u životu niže osobnosti i željnoj prirodi masa ljudi te iz toga crpe svoju životnu energiju."
"Iluzija je način uz pomoć kojeg ograničeno razumijevanje i materijalno znanje tumači istinu, prekrivajući je  i skrivajući iza oblaka misaonih oblika. Ti misaoni oblici tada  postaju stvarniji od istine koju prekrivaju te prema tome upravljaju čovjekovim pristupom stvarnosti."
Na svijetu ima mnogo teškoća, no problem svijesti je upravo u tome da što ste obrazovaniji, što ste napredniji u svojoj profesiji, to ćete vjerojatnije i više biti u iluziji, jer sve to pruža strukturu toj želji za kontrolom. Ustanova, bila ona vjerska, politička ili akademska, pruža strukturu u kojoj muškarac ili žena napreduju sve više i više na položaj uvijek sve veće moći i kontrole.
U svojem zanimanju napreduju na položaj moći na kojem mogu kontrolirati događaje, novac i ljude u svojoj ustanovi. To je glavno sljepilo koje opterećuje sve, od Pentagona do svjetskih burzi. Stav da je to zaista važno je također sljepilo, iluzija. Ideja da zarađivanje novca usrećuje ili da zarađivanje više novaca usrećuje još više i olakšava život je misaona tvorevina. Ako živite u očajnim uvjetima i jedva da imate za hranu, odjeću i obrazovanje svoje djece, tada je očito da bi pritisak bio manji ako bi zaradili više novaca. Međutim, ideja da morate postati milijunaš, da morate postati milijarder, i da je način na koji to trebate učiniti ulaganje u burze, je iluzija.

 "Obogaćivanje na burzovnom tržištu društvu ne doprinosi ništa. To je jedan golemi iluzioni misaoni oblik i milijuni ljudi u svakoj zemlji prihvatili su ga kao stvarnost."

 Ljudi su u to uključeni svakoga dana, svakoga sata; čitaju stručne ekonomske časopise o tome kako zaraditi, kako iz novca koji su investirali dobiti više novca. To je život na trošku svijeta i ne davanje ničega zauzvrat. To je jednostavno igranje na sreću, ulaganje novca, udvostručavanje, utrostručavanje, umnogostručivanje. Obogaćivanjem na burzi društvu ne doprinosi ništa. To je golemi misaoni oblik iluzije, a milijuni ljudi u svakoj državi su to prihvatili kao stvarnost.
Zato Maitreja burze naziva Ťsvjetskim kasinimať. Ništa ne duguju društvu; ništa ne pružaju društvu. Nekim ljudima s viškom novca omogućavaju da zarade još više, a bez da išta učine, bez da rade za njega, nego jednostavno zarade novac koji je dostupan, a kamate na njega im omogućavaju lagodan život.
Ti misaoni oblici zamračuju i pune naše živote. To nije prolazni hir. Sve što sam rekao o iluziji i sada se nastavlja i, većinu vremena, tvori život većine ljudi.
Vrijedi i sljedeće (a to je možda i više kobno): "Taj oblik iluzije sve više dominira među učenicima i onima koji su prošli kroz prva dva posvećenja ..Postaju svjesni značaja svoga dosega, a isto tako i osjećaja odgovornosti i svog znanja. Tada se precjenjuju, gledajući na svoja poslanstva i sebe kao na jedinstvene među sinovima ljudi, i pojavljuje se njihov tajni i subjektivni zahtjev za priznanjem i pokvari ono što bi u suprotnom bilo plodno služenje. Svaki naglasak na osobnost vrlo lako može uništiti čistu svjetlost duše dok ona pokušava prodrijeti u niže ja. Svaki napor da se pažnja usmjeri na poslanstvo ili zadatak koji je poduzela osobnost  odvraća s misije i onesposobljuje čovjeka u njegovu zadatku; vodi do otezanja njegovog ispunjenja sve dok učenik ne postane ništa drugo do kanal kroz kojeg može teći ljubav i sjati svjetlost. Taj tok i sjaj moraju se dogoditi spontano i u njima ne smije biti nijedne misli o sebi."
Koliko često vidimo ili slušamo o skupinama koje vodi pojedinac koji je na u kratkom vremenu, jednoj sezoni, godinu ili dvije, došao na vodeće mjesto? Toga se može mnogo vidjeti, ili se moglo mnogo vidjeti, ovdje u SAD-u. Svaki put kad sam od 1980. godine pa na dalje došao u SAD, čuo bi za nekog poznatog 'gurua' ili učitelja s velikom skupinom, a ponekad bih ga i upoznao. Oni bi živjeli u nekom bogomdanom udaljenom mjestu u zemlji, u planinama, u lijepim, čudesnim krajevima.  
Ako sam čovjeka upoznao, obično bih otkrio da je zaslijepljen do stupnja koji je doslovno bolan. Naravno, pokušavao bih da mu to ne pokažem, i činilo se da nikada nismo otišli dalje od toga. Šest mjeseci ili godinu dana kasnije više se nije ništa čulo o toj skupini, ili pak samo to da su ušli u teškoće i spiskali 400.000 dolara na zgrade koje je dobročinitelj uzeo natrag. Uvijek se radilo o nekakvim sumnjivim poslovima, obično u vezi s novcem.
To se dogodio jer bit skupine nije bila prava. Temeljila se na tlapnji. Vjerojatno je osoba koja je osnovala skupinu imala osjećaj da mora služiti ili je imao 'iskustvo'. Možda je bio astralno senzitivan, možda na petoj ili šestoj astralnoj ravni i s te je razine primao posve lijepe, dobro oblikovane misli i ideje. One privlače osobe koje mogu odgovarati na tu razinu. Međutim, tu neće biti ljudi koji traže veću bistrinu, više veze s vanjskim svijetom, svijetom stvarnosti, i tako se skupina raspadne po vlastitoj volji i više se ništa ne čuje o njoj. To se stalno ponavlja.
Ishod može biti i dramatičniji i možda otkrijemo da su se svi ubili, uzeli otrov ili ustrijelili jedan drugoga. Povijest krase sve vrste groznih priča o neobičnim 'duhovnim' skupinama. Međutim, ta 'duhovnost' se u 99% slučajeva temeljila na golemoj iluziji — iluziji osnivača i iluziji onih koji su osnivače slijedili u vatru, smrt, planine ili kamo god.
Moja kći je nedavno srela Maitreju u Hyde parku u Londonu. Žurilo joj se da nešto obavi i pridružio joj se jedan stariji gospodin te su počeli hodati zajedno. Rekao je: "Reći ću vam nešto vrlo važno." Naravno da sa sva pretvorila u uho. Rekao je: "Sve je energija. Sve je sastavljeno iz energije koja vibrira u malenim molekulama. I sve što je napravljeno ima svoju suprotnost. Na primjer, ove godine možete biti depresivni, može vam biti dosta svega, stvari vam ne polaze za rukom, no tko može reći da sljedeća godina neće biti posve drukčija? Sve bi moglo biti ugodno, sretno i dobro. Tako je sa svime. Sve se cijelo vrijeme mijenja. Pogledajte, na primjer, g. Blaira. Njegov put je cijelo vrijeme išao prema gore i samo prema gore." I muškarac je rekao: "Pogledajte ga. Sada mora pasti, pasti dolje." Kad je to rekao, zatražio je poljubac u obraz kao svoju plaću za tu informaciju. Odvojili su se i otišli svako svojim putem.  
To pokazuje kako svijet izgleda sa stajališta Hijerarhije, kako Majstori gledaju na sljepila i stvarnost. Vide i znaju da je ono što mi vidimo potpuno drugačije od istine. Duša ne može vidjeti istinu jer joj osobnost ne dozvoljava da ju vidi. Sakrili smo istinu.

"Bojimo se mijenjati i zato ne vidimo nužnost za promjenom."

    Vidimo ideju. Zbog našeg pogrešnog jezika, pogrešne naobrazbe, našeg neznanja i manjka razumijevanja tumačimo je u skladu s 'normom', s akademskim načinom, prihvaćenim shvaćanjem, bilo ono političko, vjersko ili akademsko. 
Drugim riječima, prihvaćamo status quo. To je zato što se bojimo mijenjati. Bojimo se promjena i zato ne vidimo potrebe za promjenom. Prikrivamo potrebu za promjenom, istinu koja je oko nas, stvarno stanje svijeta, bol, patnju, nesigurnost svijeta. Ne mislim samo na terorizam nego na nesigurnost života, što danas, naravno, uključuje i terorizam — ne želimo to vidjeti. Previše nas uznemiruju, zastrašuju, i tako ih prikrivamo s iluzijom. Svaki djelić života ispunjavamo iluzijom.
Radimo to kao skupine, u političkim strankama, kao vlade. Svi imaju svoje načine djelovanja kako da s tim trikom prikriju istinu. Što je rješenje? Kako možemo izaći  iz toga?
Majstor DK kaže da iluziju može nadići samo intuicija. " U meditaciji i u tehnici ovladavanja uma mislioci svijeta počet će oslobađati svijet od iluzija. Otuda sve veće zanimanje za meditaciju, jer sve više se prepoznaje težina svjetskog sljepila, i otuda vitalna potreba za pravilnim razumijevanjem načina ovladavanja uma... Samo intuicija može raspršiti iluziju, i otuda potreba za osposobljavanjem intuitivnih ljudi."
Intuicija je svjetlost duše, budička ravan duše koja djeluje direktno kroz um. Kada je um očišćen od iluzije, tada se može izraziti sama intuicija ili buddhi, um osobe se automatski očisti svih tih iluzija. To je kao čišćenje kuće. Jednoga dana dođeš u kuću i vidiš paučine. Godinama  si svaki dan bio u toj kući i nikada nisi primijetio da je sve prekriveno paučinama. Jednoga dana, kada primijetiš paučine, uzmeš četku i počneš ih čistiti.
Sposobnost koju nazivamo intuicija je sljedeća razina uma koju trebamo razviti. Većina ljudi na sadašnjoj razini čovječanstva radi s logičkim zaključivanjem, razmišljanjem.  Znamo misliti. Što više možemo misliti, to pametniji mislimo da jesmo.
Na žalost, ljudi u ezoteričkim skupinama misle da su, zato što su u ezoteričkoj skupini, pametniji u ezoteričkom smislu. Međutim, oni mogu biti čak i više zaslijepljeni, i često to i jesu, od svojih kolega koji ne znaju ništa o ezoterici. Ezoteričke skupine su jedne od najviše zaslijepljenih skupina u svijetu. Iluzije ih pritišću.
Ako je netko na autoritativnom položaju ili je pak nešto postigao u vanjskom svijetu i istovremeno je i u ezoteričkoj skupini, pokušava ujediniti oboje i misli da bi u ezoteričkoj skupini trebao imati nadzor i moć kakvu ima na akademskom, vjerskom ili znanstvenom području. U ezoteričkoj skupini to ne ide tako. U istinskoj ezoteričkoj skupini nema moćnog položaja.
To je veliko pitanje, o kojem sam ranije govorio, problem organizacije nasuprot organskom obliku organizacije. Postoje, na primjer, ljudi koji uđu u takvu skupinu te organiziraju, organiziraju i organiziraju. Misle da su dobri u organiziranju. Možda jesu, možda nisu, no to nema nikakve veze s ezoteričkom prirodom skupine.
Ezoterička skupina ne djeluje preko organizacije. Zapravo, majstor DK  kaže da se Teozofsko društvo razbilo o "stijeni organizacije". Kada je H. P. Blavatsky  umrla i napustila to područje, glavno djelo Teozofskog društva propalo je jer njezina duša nije bila uključena u skupinu. Bila je posvećenica četvrtog stupnja. Radila je samo kroz svoju dušom prožetu osobnost, i kada je uslijed smrti osobnost otišla, skupina se raspala.
Razbila se o stijeni organizacije koju su unijeli 'pametni' ljudi. H. P. Blavatsky nije bila pametna osoba. Bila je apsolutni genij, jedna od velikih posvećenika na svijetu. Međutim, nije bila 'pametnjaković' kao neki ljudi koji su ušli i izgradili strukturu Teozofskog društva, raširili ga po cijelom svijetu i stvorili blokadu biti teozofskog učenja što je prouzročilo da nakon vremena Annie Bessant nije mnogo napredovalo. Učenje su učinili okoštalim i društvo se zatvorilo pred demokratičnim idejama Alice A. Bailey i pred novim učenjima koje je preko Alice Bailey dao majstor DK.
Mora vam biti vrlo jasno. Svatko u skupini mora pogledati na sebe i pokušati otkriti gdje je zaslijepljen i gdje je ispunjen iluzijom. Ono što su po vašem mišljenju vaše najbolje odlike — najbolje odlike koje donosite u skupinu — vjerojatno su vaše najveće iluzije. To je skoro pravilo. Zato majstor DK kaže "njihova najdragocjenija imovina". Ono za što su teško radili i što su razvijali u svom životu, kada dođemo do stvarnosti, kada dođemo do bivanja učenikom, ima vrlo malo vrijednosti.  To je minsko polje. Morate dozvoliti duši da svijet vidi onakvim kakav jest, jer vi vidite svijet onakvim kakav on jest. Ako svijet ne vidite onakvim kakav on jest, onda to ne možete predstaviti svijetu.
Sva iskustva predstavljamo si kroz svoja pogrešna tumačenja koja su sva vezana za osobnost, za "ja". Uz pomoć njih "ja" se osjeća sigurno. Mogu se odnositi na ideju patriotizma. "Ja sam Amerikanac", "Ja sam Britanac" ili  "Ja sam Francuz, zato sam najveći, jer svatko zna da je Francuz vrlo važna osoba." Međutim, svatko zna da to nije istina, da su Britanci napredniji od svih naroda, da su to uvijek bili i da će uvijek biti. To je jasno samo po sebi!
Možda malo pretjerujem, ali ne šalim se. To su misaoni oblici koji uvjetuju živote naroda. Skoro svaki Britanac je domoljub. Svi Britanci misle da su britanski nogometaši najbolji na cvijetu, što je besmislica. Nitko drugi ne misli da je britanski nogomet najbolji na svijetu. Jednom je bio najbolji, no ne zadugo. Zašto su, ako su britanski nogometaši najbolji na svijetu, najbolji britanski nogometni klubovi puni stranaca — Talijana, Nizozemaca, Šveđana, Argentinaca i Ganaca? Kupimo ih iz svih dijelova svijeta i s punimo njima svoje nogometne klubove. To ja zato što Britanci nisu najbolji, no oni znaju da jesu. To je iluzija, pomoću koje cijela stvar djeluje.
Pogledajte zastave po cijeloj Americi. Nikada nisam vidio državu koja je toliko ukrašena zastavama. Zastava je uvijek jednaka, jednake pruge, jednake bijele zvijezde. Ne možete li je promijeniti, samo zato da bi za vrijeme vožnje gledali na nešto drugo? Te zastave su posvuda jer ste svi tako jako domoljubni.

"Cilj cjelokupnog učenja na putu učeništva i do trećeg posvećenja je proizvesti jasno mišljenje koje će učenika osloboditi od iluzija..."

Tu se radi o slobodi našeg mišljenja. To mora biti jasno. Tako smo puni sljepila da čak i kad postanemo obrazovani i počnemo u nekoj većoj mjeri upotrebljavati svoje umne sposobnosti, mentalna ravan je još uvijek puna sljepila ili, kako ih nazivamo, iluzija. To je isti mehanizam. Tako je teško vidjeti život onakvim kakav on zaista jest jer nismo očistili put da bi nam duša mogla pokazati život onakvim kakav on jest. Duša gleda i ono što smo joj mi predstavili vidi kao stvarnost. I tako se duša izgubi u iluziji. To je glavni svjetski problem. " ...proizvesti jasno mišljenje koje je učenika osloboditi od iluzije i dati mu osjećajnu stabilnost i mirnoću, koja ne dopušta ulaz nikakvog svjetskog sljepila...
"Jedna od teškoća s kojima se suočava aspirant jest problem pravilnog prepoznavanja sljepila u trenutku kada se ono pojavi, te bivanje svjesnim sljepila koja zakrčuju njegov i iluzija koje grade zid između njega i svjetlosti. Mnogo je već ako ste prepoznali postojanje sljepila i iluzija."
Svi znamo da sljepila i iluzije postoje. Međutim, znadete li to kao ezoteričnu tvrdnju, ili to znate iz vlastitog iskustva? Do kolike mjere ste spoznali da postoje sljepila i iluzije? Vidite li to u sebi? Možete li se s njima nositi u svakodnevnom životu? Ili je to samo ideja koju ste preuzeli kada ste čitali majstora DK te kažete: "Da, prihvaćam da je sljepilo grozna stvar, i ta iluzija, da, to je grozno." Prihvaćate da postoji. Međutim, da li vidite da postoji? Morate ju vidjeti. Morate ju iskusiti, vidjeti gdje skriva istinu, gdje ljudi skrivaju istinu kada nisu iskreni. Misle da su iskreni. Svi žele dobro. Većina ljudi u skupini kao što je na primjer ova žele dobro, no djelovanja su često različita od želja.  
Majstor DK kaže: "Ne negiramo svijet pojavnosti, no um ga pogrešno tumači i ne želi ga vidjeti onakvog kakav u stvarnosti jest. Smatramo da to pogrešno tumačenje predstavlja veliku iluziju..."
"Aspirant uz pomoć pravilnog nastojanja uspijeva uspostaviti vezu sa svojom dušom. Vezu postiže preko meditacije, dobre namjere i pravilne tehnike te sa željom da služi  voli. Tada počinje biti svjestan svojega uspješnog rada. Njegov um je prosvijetljen. Kroz njegova tijela izražavanja (tijela izražavanja duše odnosno tijela osobnosti, op. prev.) teče osjećaj moći. Postaje, barem privremeno, svjestan Plana.  Njegovu svijest preplavljuju potrebe svijeta i mogućnost duše da ispuni tu potrebu. Njegova predanost, posvećenost i pravilna namjera pobuđuju usmjereni dotok duhovne energije. Zna. Voli. Želi služiti i sve troje čini više ili manje uspješno. Rezultat svega toga je da ga sve više prožima osjećaj moći i uloge koju mora igrati u pomaganju čovječanstvu, kao i ostvarivanje pravilnog i primjerenog osjećaja za pravu mjeru i duhovne vrijednosti. Precjenjuje sebe i svoja iskustva.  Umjesto da podvostruči svoje napore i tako uspostavi dublji kontakt s kraljevstvom duša [Majstora] te dublje voli sva bića, pažnja mu se usmjerava na sebe, na misiju koju mora razviti i na povjerenje koje u njega očito imaju Majstor te čak i sam planetarni Logos. Govori o sebi, čini posebne kretnje da ga primijete i zahtijeva priznanje. Dok to radi, njegovo usklađenje [s dušom] neprestano se smanjuje; njegova veza slabi i pridružuje se nizovima mnogih koje je uništila iluzija osjećaja moći. Taj oblik iluzije sve više prevladava među učenicima i onima koji su primili prva dva posvećenj...."

Kako se možete riješiti te grozne istine stvarnosti sljepila i iluzija? Sljepilo je na nižoj razini sveukupni zbroj svih osjećajnih reakcija, i misaonih oblika koje su one stvorile, masa ljudi od početka vremena. Beskonačno je, duboko, prljavo i nepodnošljivo. Majstoru, pošto ima jasno viđenje, to mora izgledati kao beskonačna bitka za oslobađanje čovječanstva od njegova groznog tereta.
Svaki napor čovječanstva da se oslobodi tog tereta i ograničenja sljepila mora biti izvanredan dan za Hijerarhiju. Zacijelo viču: "Hura! Počinju se oslobađati tog ružnog madeža astralnih ravni." To postižemo kroz iskustvo, tako da se učimo gledati sljepila, vidjeti sljepila prepoznavati ih i istinski raditi na tome da ih prerastemo.
Sljepila uvijek možemo prepoznati kod drugih ljudi. To je najlakša stvar na svijetu. Svatko drugi ima  sljepila. Međutim, teško je vidjeti svoja vlastita. Vidjeti svoja vlastita sljepila, to je nešto. Vidjeti ih i izmjeriti, vidjeti ona koja su duboka i važna, kao na primjer strah, najgore od svih sljepila — sljepilo od kojega vjerojatno dolaze sva najgora sljepila. Vidjeti da je strah izvor sve nesreće, sve patnje na svijetu, i pokušati prepoznati iluzije. To znači upotrijebiti sposobnost intuicije.
To je teško učiniti, jer morate imati intuiciju da biste je mogli upotrijebiti. Pa ipak, svi ju potencijalno imamo. Intuicija je sposobnost uma koja će nadomjestiti sposobnost koja je danas na tako visokoj cijeni, sposobnost razmišljanja, racionaliziranja.   Razumsko mišljenje postalo je način na koji možete činiti čuda. Možete izraditi bombe koje će ubijati ljude, više stotina tisuća odjednom. Možete napraviti rakete koje će ići do mjeseca i natrag.
Prilično smo dobri u planiranju, koje nije uvijek ispravno, jer u proces ulaze svakojake vrste iluzije i sljepila.   Amerikanci su dobri u nekim stvarima, a Rusi u nekim drugim stvarima, jer iluzije  određene države karakteriziraju ono što rade. Iluzije karakteriziraju   njihovu sposobnost obavljanja zadatka s obzirom na to koliko značaja im poklanjaju i koliko mnogo ili malo novca su spremni potrošiti.
Rusi su, na primjer, s razmjerno malo novca ovladali svemirom, barem što se tiče našeg planeta. Amerikanci su postigli spektakularnije stvari. Poslali su čovjeka na Mjesec.  Amerikanci imaju, na neki način, mnogo sofisticiranije instrumente, no toliko su sofisticirani da se javljaju greške. Kada su slali skupine ljudi u svemir, iz jednog ili drugog razloga bilo je nekoliko vrlo tragičnih posljedica. Nedavno su bile dvije nesreće. Neke su djelatnici u NASI očekivali te ih čak i pretkazali, međutim radilo se o djelatnicima na nižim položajima i zato njihovo mišljenje nije uzeto u obzir. Ti ljudi na razini nižoj od operativaca koji imaju zadnju riječ upozoravali su, na primjer, na stapni prsten odnosno prevlaku. Upozorili su da su izrađeni na takav način da bi mogli raditi pogrešno, da bi mogli propuštati, i upravo je to prouzročilo jednu od najtragičnijih nesreća. Upozorenja su bila tu, međutim nitko nije ništa učinio jer došla su od čovjeka bez posebnog autoriteta. Bio je radnik na projektu, no sljepilo autoriteta, sljepilo osobe koja ima autoritet i zna bolje do osobe koja nema autoriteta, prevladalo je i upozorenje radnika nitko nije poslušao.
Slično se dogodilo kada su Majstori tri mjeseca prije 11. rujna upozorili američku vojsku da će u rujnu 2001. vjerojatno doći do napada i ni glede toga ništa nije bilo učinjeno. Upozorili su ih o Pentagonu i Bijeloj kući. Nisu ništa rekli o tornjevima Blizancima, no upozorili su vojsku da će se dogoditi zaista ozbiljan događaj povezan s Pentagonom i vjerojatno s Bijelom kućom. Čovjek bi pomislio da će nešto učiniti.  Međutim, iluzija da je Amerika nepobjediva tako je velika da nisu učinili ništa. Amerikom se više upravlja iz Pentagona nego iz Bijele kuće, premda imaju različite zadatke. Pentagon ima zadnju riječ u tome što učiniti ili ne učiniti. Nisu se obazirali na ono što im je bilo rečeno i rezultat toga je bila tragična katastrofa 11. rujna.
To je rezultat i sljepila i iluzija. Sljepilo je da Ťmožemo činiti što nam je drago. Tako smo snažni, tako bogati, takvu moć imamo,ť čak i ako to nije točno. Japan posjeduje 31% državnog duga Amerike. Kada bi Japan zajedno s još jednom ili dvije države podigao svoj novac, unovčio svoje američke obveznice u koje ulaže i koje podupiru državni dug SAD-a, Amerika bi kolabirala. Tržište dionicama bi padalo i padalo. To bi bila katastrofa za Ameriku. Samo to bi bilo potrebno, ništa više.
Stoga sa svim tim iluzijama i glamurom nisu očekivali da se to može dogoditi Americi. Dogodilo se i opet će se dogoditi ako sigurnosne snage u toj državi buduća upozorenja ne uzmu za ozbiljno. Možda će imati sreću. Možda će moći spriječiti događaje. Možda su već i spriječili neke takve događaje. Bitno je to da ljudi jasno vide svijet onakvim kakav on je, a ne onakvim kakav bi željeli da bude.
S Amerikom je poslije 11. rujna suosjećao cijeli svijet. Svatko je volio Ameriku, osjećao za Ameriku. Svatko je govorio: "To bi se moglo dogoditi bilo gdje, u bilo kojoj razvijenoj državi u svijetu." Sada se događa suprotno. Amerika je omražena i ljudi je se boje. Boje je se jer joj ne vjeruju. Sadašnjoj američkoj vladi nitko ne vjeruje da neće ugroziti svjetsku, što ona pokušava učiniti. To je ogromna iluzija, iluzija koja bi se mogla ostvariti. Iluzije mogu biti pogrešne, no mogu se ticati stvarnih situacije. Iluzija da je Amerika moćna i pripremljena na sve mogla bi biti upravo onaj činitelj koji će prouzrokovati katastrofu kao što je 11. rujan.
Življenje u iluziji nikome ne donosi ništa dobro. Možda se čovjek osjeća udobnije, no u biti ga ona odvaja od stvarnosti. Razvijajte intuiciju. Intuiciju možete razvijati s meditacijom, meditacija je broj jedan za razvijanje duše i intuicije. Božanskost je blaženo stanje u kojem stvarnost vidite apsolutno jasno. To nije moguće učiniti samo sa sposobnostima nižeg uma. Stvarnost nije moguće vidjeti samo sa fizičkim, astralnim i mentalnim tijelom.
Najviše što možemo postići u društvu je da postanemo vođa vlade, banke, ustanove. Možemo biti na vrhu u svojoj struci, no to ne znači mnogo u smislu razvojnog stupnja.  Ljudi čiji je um malko bolje razvijen te ga upotrebljavaju obavljaju izvanredan posao, pa ipak, ti ljudi možda još nisu primili prvo posvećenje. Ustvari bi mogli prije doći do prvog posvećenja kad ne bi bili vođa banke ili ravnatelj škole.
Evolucija se tiče bivanja, toga koliko je čovjek prožet s dušom. Ako je duša potopljena u svoje tijelo izraza i kroz njega vidi stvarnost, može se razvijati. Ako pak može samo misliti, tada upotrebljava samo sposobnosti nižeg uma. A to nije mjera za postignut stupanj razvoja. Jedno od velikih sljepila ili iluzija u takozvanim ezoteričnim skupinama je njihovo uvjerenje da su prilično razvijeni jer su u ezoteričnoj skupini. Vrlo često nisu razvijeni kao netko tko nikada nije čuo za ezoteriku ili majstora DK ili za bilo što takvo. Čovjek mora biti vrlo pošten prema sebi da bi mogao biti učenik.

SKRIVENA STVARNOST DJEČJE BIJEDE
Gill Fry razgovarala s Camilom Batmanghelidjh

Kids Company je jedinstvena dobrotvorna ustanova u Camberwellu u južnom dijelu Londona. Bavi se s djecom i mladim ljudima koji pate zbog gladi, isključenosti iz društva i zanemarivanja tako da im pomaže smanjiti učinak tih traumatičnih iskustava i osnažiti njihovu vjeru u bolju budućnost. Kids Company počela je s radom 1996. godine i od tada svakog tjedna u svojem dnevnom centru pruža pomoć za oko 350 djece. Tamo im nude hranu, potporu, savjetovanje i obrazovanje te ih potiču da se bave umjetničkim, glazbenim i sportskim aktivnostima. Svakog tjedna pomoć primi dodatnih 4.000 djece u siromašnim mjesnim školama u centru. Izvješće vladine komisije za 2002. godinu opisuje Kids Company kao "istinski primjer združenog projekta koji se temelji na zajednici, koji se odaziva na stvarne potrebe i koji je domišljato isplaniran da dopre do velikog broja iznimno pogođenih mladih ljudi."
Utemeljiteljica i ravnateljica centra je dječja psihoterapeutkinja s petnaestogodišnjim iskustvom. Kada je kao dijete odrastala u bogatoj obitelji u Iranu, nije mogla razumjeti zašto sluškinja sa svoje sedmero djece žive u jednoj sobi te im je davala svoje igračke i za njih krala hranu. Kada je bila tinejdžerica, njena je obitelj morala pobjeći iz Irana te se nastanila u Velikoj Britaniji. Camila Batmanghelidjh je poznata zagovornica dječjih prava i braniteljica svih koji trpe zbog isključenosti iz društva.

SI: Kako i zašto ste osnovali Kids Company?
Camila Batmanghelidjh: Po izobrazbi sam psihoterapeut i od svoje devete godine sam znala da ću pokrenuti projekt koji će pomagati ranjivoj djeci. U svojim ranim dvadesetim pokrenula sam program "The Place to Be" koji nudi terapiju i savjetovanje u školama. Sada je to postao državni program i uključuje preko 100.000 djece. Shvatila sam da postoje i skupine djece koja ne vole praznike, koja su zabrinuta što neće biti u školi, i tako sam početkom 1996. godine u Camberwellu u dvije željezničke hale otvorila centar za praznike. Međutim,   ono što se stvarno dogodilo bilo je to da je pojavilo oko 100 adolescenata iz uličnih bandi uništilo prostor. Iznenada je došla konfekcijska skupina koja je govorila uličnim jezikom, nekom vrstom kvartovskog slenga koji ja nisam razumjela, i kriminalna mreža koja mi uopće nije bila poznata. Bili smo skupina bijelih psihoterapeuta školovanih u Hampsteadu. Ljudi iz skupine su tu djecu samo pogledali, a potom iščeznuli iza vrata i više se nisu pojavili!  
Tako smo ostali samo ja i ti dečki. Svakog dana oko tri popodne sam potpuno prestrašena otvorila vrata. Možda sam zbog svojeg perzijskog odgoja imala predodžbu da je svatko gost; tako sam povremeno otvorila vrata, nasmiješila se i rekla: "Molim vas, nemojte pljuvati!" Dečki su mi kasnije rekli da im se činilo zanimljivo to što se nikada nisam osvećivala i što sam uvijek bila puna poštovanja kada sam govorila: "Ne možete činiti ovo" i "Ne možete činiti ono". Postali su vrlo radoznali.
Potom se pojavilo još nekih stotinu djece, većinom bijelaca, ovisnih o drogama i mlađih od 12 godina. Dok je prva stotina uspjela preživjeti uz pomoć kriminala, drugoj stotini nije uspjelo napredovati. Dvanaestogodišnji dječak izgledao je kao šestogodišnjak i nije bilo teško primijetiti da su se zaista borili. Postalo je jasno da ta djeca imaju roditelje ovisnike koji su sav obiteljski novac trošili na drogu i djecu ostavljali posve nezaštićenima. 

SI: Tko vam je pomagao u brizi za 200 djece?
CB: Zaposlila sam nekoliko muškaraca iz zajednice, jer u slučaju da je izbila tuča ne bismo mogli ništa učiniti. Radnu snagu činili su crni muškarci koji nisu imali nikakvu izobrazbu, ali su se s djecom ophodili apsolutno čudesno, a ti visoko kvalificirani psihoterapeuti su, unatoč svojim kvalifikacijama, djeci bili zaista suvišni. Kako bi zadovoljili potrebe djece, morala sam te dvije skupine osoblja navesti da surađuju, da poštuju sposobnosti druge skupine te da razviju kulturu skrbi.
Istovremeno su mi djeca počela vjerovati i govoriti o svojem životu. Napisala sam 300 njihovih životnih priča koje su vrlo ganutljive. Počeo se oblikovati profil djece koja su prepuštena traumama. Svi su u svojim životima preživjeli razdoblja bezobzirnog zanemarivanja i traumatične događaje. Šezdeset posto adolescentnih dječaka nije pohađalo školi i nitko se nije ni trudio da ih uvede u obrazovni sustav.
Kids Company je na kraju bila u šest željezničkih hala, a skupina se podijelila na pružanje više različitih usluga: zdravstvene, obrazovne, socijalne, umjetničke, pronalaženje stanovanja i zaposlenja te osnovnu skrb. Vijest o nama se širila te je pristizalo još djece.

SI: Kako su socijalne službe pomagale toj djeci?
CB: Pedeset i sedam posto naše djece bili su beskućnici: spavala su u garažama, rupama od liftova, na pločnicima i u automobilima. Shvatili smo da ćemo ih teško sve udomiti, što me dovelo do zaključka da su gradske javne službe u ovoj državi potpuno blokirane i preopterećene. U zakonu o djeci piše da bi djecu koja se fizički zlostavljaju ili osjećajno zanemaruju morali zaštititi i brinuti se za njih, no u stvarnosti se bavimo samo primjerima istinskih seksualnih i fizičkih zlostavljanja, ali ne i zanemarivanja. Netko može živjeti s roditeljima koji su ovisnici o drogama, koji potroše sav obiteljski novac, a sam je bez školske odjeće, bez grijanja, hrane, no iz razloga što ga ne tuku ne može dobiti pomoć koja mu je potrebna.
Tako je Kids Company pored pružanja svojih usluga počela preuzimati ulogu kampanje. Na posljetku smo završili na tome da smo se morali boriti za mnogu djecu: tužili smo lokalne vlasti jer djeci nisu pružile stanovanje; morali smo se boriti s centrima za socijalni rad. Postalo je teško jer upravo ti centri dodjeljuju novac nama i lokalnim dobrovoljnim organizacijama, a naš rad počeo je otkrivati manjkavosti na tom području. Ubojstvo Damilole Taylor dovelo je na površinu ono što smo pronalazili na dnu društva i ljudi su počeli uviđati kako se djeca, zato što su žrtve okrutnosti, i sama počinju okrutno ponašati.

SI: Da li tih 57 posto djece koja su beskućnici imaju roditelje?
CB: Nemaju roditelje. Ono što je zanimljivo za skupinu primatelja usluga je to da roditeljska skrb za njih gotovo da ne postoji. Tu nema osuđivanja jer roditelji su već godinama vrlo slični toj djeci i u osnovi ne posjeduju nikakav mentalni prostor za brigu o svojoj djeci. Na Božićnom smo ručku samo iz lokalnog područja imali 158 djece, što samo po sebi mnogo govori. 

SI: Koji su specifični problemi s kojima se siromašna djeca susreću u ovoj zemlji?
CB: To je vrlo je različito od siromaštva u siromašnim zemljama u kojima možete biti siromašni, ali se ne morate suočavati s tolikim nerazmjerima na televiziji i u trgovinama. Imate zajednicu i neku vrstu proširene obitelji, tako da može postojati veliko materijalno siromaštvo, ali postoji određena emocionalna povezanost. Siromaštvo u ovoj zemlji je vrlo izolirajuće za ranjivu djecu jer se bez iznimke zbiva u nekom jadnom malom stanu, u zgradi u kojoj su sva vrata metalna i zabravljena lokotom. Ljudi se užasno boje uspostaviti međusobne odnose jer je svako drugo ljudsko biće možebitni zločinac. Tako da mislim da je toj djeci vrlo teško osjećati da negdje pripadaju.
U osnovi je problem u tome što se biološki roditelji ne brinu za svoju djecu, a hranitelji odnosno državni roditelj se također ne uspijeva brinuti za njih. Oboje su potom zgroženi kada dijete napadne neku državnu ustanovu ili ustanovu kućanstva. Međutim, ono što uložite, to i dobijete, a tu djecu nitko ne poštuje i po njihovim životima se gazi, i onda za nekoliko godina, kada dobiju moć, isto to vraćaju društvu. Nemaju nikakve uloge u društvu i ne možete ih na to prisiliti. Tu se radi o osjećajnim iskustvima i odanosti, a ta djeca to mogu naučiti samo u slučaju da to i iskuse. Međutim, budući da ih nitko nije zaštitio, doživjeli su izdaju, nepoštovanje i ponižavanje.

SI: Kako pomoći djetetu koje je snažno traumatizirano?
CB: Djeca koja su u traumi isključuju svoju sposobnost osjećanja kako bi se zaštitila od boli, i u duljem vremenskom periodu gube sposobnost doživljavanja osjećaja širokog spektra. Zaborave kako izgleda biti osjećajan te vjeruju da su i drugi ljudi bezosjećajni. Na taj način nisu sposobni za empatiju, jer da bi osjetili drugoga, najprije moramo osjetiti sebe, postaviti se u ulogu svoje žrtve, mora nam biti žao žrtve, trebamo si zamisliti kako se ta bol osjeti, imati osjećaj grižnje savjesti i napokon, osjećati krivnju. Cijeli taj repertoar je izvan dosega te djece i zato ne mogu postići istinsko poboljšanje; za njih tuđi životi nemaju vrijednosti, kao što je nema ni njihov vlastiti. Njihov bijes je vrlo snažan.

SI: Koje metode upotrebljavate u pomaganju takvoj djeci?
CB: Vjerujemo da didaktičke i moralističke metode zaista ne djeluju, jer one imaju učinak samo u slučaju kada čovjek ima osnovni emocionalni repertoar. Zato osiguravamo odrasle koji su, na neki način, emocionalno korisni za djecu. U djeci se kroz proces povezanosti ponovno pobuđuje njihovo emocionalno sjećanje i počinju gajiti vlastite težnje. To je potpuno suprotno od ortodoksnog profesionalizma koji se obično preporuča. Često pomislim kako bih rado otišla i upozorila Treći svijet da ne pokupe loše navike razvijenog svijeta. Mislim da su profesionalne strukture napravile pogrešku jer su skrb ponekad pretjerano profesionalizirali — a skrb je zapravo umjetnost. To je osjećajna disciplina koja je utisnuta u stvaralačkom načinu postojanja, a između primatelja i davatelja usluga. To je prostor u kojem se događaju zanimljive stvari – taj prostor nazivam "prostor kreativne njege". Pogreška je u tome što su ljudi svoje ustanove pokušali profesionalizirati i zaposleni su postali pomalo kao roboti koji obavljaju zadatke te pri tome gube taj poseban osjećaj za umjetnost njege. Našim djelatnicima pokušavam stvoriti mogućnosti da na intenzivno osjećajan, prisutan i neposredan način ostvare individualni odnos s djetetom, tako da se djeca odjednom ponovno vraćaju u život

SI: Kako se djeca odazivaju na te promjene?
CB: Čovjek treba mnogo spretnosti, jer ona vas napadaju kada probudite osjećaje u njima. Ne vole to, osjećaju se oslabljeno i nisu sigurni može li se na ulici i preživjeti i biti osjećajan. Kažu da im se čini da se više nisu sposobni boriti na taj način. To je odgovornost koju moramo ozbiljno prihvaćati, i zato je naš osnovni zadatak da ih, prije no što im pomognemo vratiti sposobnost osjećanja, smjestimo na sigurno.

SI: Potičete li ih da međusobno raspravljaju o promjenama?
CB: Da. Pored toga, postoji hijerarhija u pružanju pomoći. Na primjer, mi ćemo se pobrinuti za tinejdžera, a tinejdžer se potom brine za mlađe dijete — to je vrlo poticajno. Osoblje potičemo da naziva djecu na mobilne telefone, a djecu potičemo da nazivaju osoblje. Što više kontakta — to je geslo naše organizacije.

SI: Kada djeca doživljavaju promjene u sebi i  kada ih prepoznaju u sebi, kako se potom nose sa svojim roditeljima koji se nisu promijenili?
CB: Mislim da na kraju vode paralelne živote, no to nije tako velika šteta jer su se ta djeca, kada su došla na naša vrata, već odvezala od svojih roditelja. Vole svoje roditelje i među njima postoji duboka veza, no u njoj nema povjerenja i poštovanja. Ako pogledate povijest te djece, prvi ljudi koji su ih izdali bili su upravo njihovi skrbnici, tako da je povjerenje već bilo uništeno. Mi obavljamo rad koji ima značajke roditeljstva, no nismo nadomjestak za roditelje.

SI: Dolaze li roditelji ikada po pomoć?
CB: Neki dođu i mi im pokušamo pomoći najbolje što možemo, obnoviti roditeljski odnos i stvoriti uvjete u kojima roditelj ponovno može postati roditelj svome djetetu. Međutim, činjenica je da mnogi nisu u emocionalnom i praktičnom stanju da bi bili sposobni za to. Nadalje, dok bi u tom slučaju većina ustanova odstupila, u našoj je organizaciji dijete glavna stranka, tako da se ne predajemo te i dalje skrbimo za dijete. Naše osoblje odgovorno je djetetu.

SI: Koja su najmlađa, a koja najstarija djeca kojima pomažete?
CB: Imamo majke-tinejdžerke koje su rodile pod našom skrbi: član osoblja je prisutan pri rođenju te odvede majku i dijete u njezinu kuću i priprema ju za nezavisan život. Tako imamo djecu svih starosti, sve od dojenčadi pa do 23-godišnjaka, jer to je dugoročan problem. Ta djeca možda imaju posao, međutim zbog okoline i društva mogu biti uvijek iznova izloženi nasilju, tako da se ponekad vraćaju kako bi opet došli k sebi. Na primjer, našli smo dečka koji je bio ovisan o drogama. Oslobodio se svoje ovisnosti, stabilizirali smo ga, priskrbili smo mu stan i bio je OK. Potom je u njegov život ponovno ušla njegova majka i, budući da je bila ovisna o crack-kokainu, opet ga je navukla na crack te smo s njim sve morali početi iznova.

 SI: Kako pomažete djeci ovisnicima?
CB: Tu smo vrlo strogi, ne dozvoljavamo im da posjeduju bilo kakve droge. Shvatili smo da 80% naše djece konzumira marihuanu kako bi se smirili. Nedavna anketa pokazala je da roditelji, a ne njihovi vršnjaci, najviše utječu na to da djeca postanu ovisnici. Ovisnost o crack-kokainu postaje problem jer je trenutno jedno od petero djece ovisno o njemu. Pokušavamo ih rehabilitirati te upotrebljavamo alternativne zdravstvene metode kao što su masaža i homeopatija.
Trgovina drogom je ekonomija siromašnih. Siromašni mogu biti pasivni i ostati siromašni do kraja života, ili mogu biti aktivni. Kada se isključe iz društva i društvo im ne nudi osnove čovječnosti, zauzvrat osjećaju da društvu ništa ne duguju.  Kao što kažu djeca: "To je vučji."
Ako je čovjek dugotrajno u stisci, zapadne u opasno mentalno stanje. U neuro-endokrinologiji i neuro-psihijatriji provode zanimljivo istraživanje koje će pokazati da je ponašanje kakvo vidimo kod mladih ljudi manifestacija dugotrajnog stresa. Uobičajeno djelovanje države s nadzorom i zatvaranjem tih mladih ljudi je neučinkovito, jer kada nekome oduzimamo slobodu, pretpostavljamo da ga je briga za to — no tu djecu zaista nije briga hoće li živjeti ili umrijeti.

SI: Kako djeca prvi puta dođu do Kids Company?
CB: Razlog uspješnosti našeg projekta je u tome što je osmišljen iz dječje perspektive i što je djeci potpuno dostupan. Nismo otisnuli ni jedan letak, a svejedno smo potpuno zauzeti. Ranjiva djeca znaju za drugu ranjivu djecu, jer se jedni drugima obraćaju za potporu. Na taj način imamo najbolju preporuku. Djeca ne moraju ulaziti u kartoteku, no daju nam vrlo točan opis svojih okolnosti kada na primjer  kažu: ŤPazite, njegova majka je alkoholičarka," ili ŤNjegovoga brata su ustrijelili" itd. Tako saznajemo sve potrebne činjenice, ali ne i datum rođenja pa moramo djelovati i u suprotnom smjeru. Ne posjednemo i ne ispitujemo dijete cijeli sat; pustimo ih da razgledaju uokolo i izaberu djelatnika s kojim žele razgovarati i otvoriti mu se kada budu spremni za to. 

SI: Kako aktivnosti u Kids Company pomažu djeci?
CB: Prije svega, povećaju količinu energije u toj djeci. Kažemo im: "U našoj organizaciji ne smiješ nikoga udariti," i "morat ćeš potražiti način na koji ćeš preusmjeriti svoju energiju," zato se bavimo s umjetnošću i sportom. Umjetnost je čudesan način kako bez riječi izraziti traumu. Zato mnogo djece u radu s osobljem pribjegava umjetnosti. Umjetnost i sport poticajni su načini za ponovno uključivanje u društvo. Čovjek ne treba učiti čitati ili pisati i ako ima neki talent može zajednici pružiti nešto dobro. Kids Company je zaista zainteresirana da taj talent pronađe i razvije. Imamo vrlo visoka očekivanja: djetetu ne kažemo da od njega, zato što je proživjelo teške lomove, očekujemo manje, zapravo od te djece očekujemo vrlo mnogo. Državne ispite iz informacijskih tehnologija, na primjer, polažu sa 100-postotnim uspjehom.

SI: Kako se Kids Company financira? 
CB: Godišnje moram skupiti oko 2 milijuna funti i uvijek smo mjesec dana pred zatvaranjem. Glavni problem je to što ta djeca dolaze s ceste, prepušteni su sami sebi i ne dobivaju nikakva novčana sredstva. Nije nam preostalo drugo nego da idemo od vrata do vrata i molimo ljude za novac da se možemo pobrinuti za djecu: agencije su postale obasute molbama i velike dobrotvorne ustanove, zbog velikog broja zahtjeva od njih, sve više djeluju kao poduzeća. Mnogo manjih dobrotvornih ustanova kao što je naša ostalo je zapostavljeno i u vrlo nesigurnom financijskom položaju, a pored toga se po djelotvornosti moramo natjecati s onima koje imaju vrlo izdašnu financijsku infrastrukturu.
Ne možemo dobiti državna sredstva: državni službenik je tražio novčana sredstva za nas, no nijedno ministarstvo nije bilo spremno preuzeti odgovornost. Mislim da službenici koji su planirali taj sustav dolaze iz stabilnih obiteljskih uvjeta i da si ne mogu zamisliti da neko dijete mora preživjeti samo — zato ti ljudi ne mogu stvoriti bolje uvjete jer ni ne vjeruju da postoji takva vrsta djece.

SI: S druge strane, jedan od najdražih slogana Nove laburističke stranke je: "Strogo s kriminalom, strogo s uzrocima  kriminala."
CB: Uzrok dječjeg kriminala je isključivo siromaštvo. Vidjela sam na tisuće djece, no vjerojatno ih više od petero ne bi izabralo kriminal. Ostali su ga morali izabrati jer nisu imali drugog izbora: nisu imali drugačiji način života, nisu imali novac za autobusne karte, hranu ili cipele. O tome javnosti nitko ne govori. Umjesto toga, mediji tu djecu demoniziraju i smatraju ih odgovornima za kriminal, međutim odrasle ne smatraju odgovornima. Jeste li ikada vidjeli koga odraslog na sudu jer je prestao brinuti za dijete?

 SI: Mislite li da je to što radite u Kids Company primjenjivo i negdje drugdje?
CB: Ovaj model je dobar za djecu na ulici po cijelom svijetu jer većina ljudi ne zna kako raditi s tom djecom; njihova psihologija je drugačija. Freud nam je dao dječju psihologiju, no on se nikada nije susreo s djecom s ulice kao što su ova ili s crack-kokainom. Zato nismo imali repertoara da opišemo psihološko stanje te djece. Moja psihoanalitička iskustva pomogla su mi da to primijetim i ugradim u Kids Company. Taj model možemo upotrijebiti u bilo kojoj državi, jer u psihologiji te djece nalazi se nešto univerzalno, i želim da to postane dostupno drugim ljudima kako bi izgradili slične modele.  

Informacije: www.kidsco.org.uk
Donacije uza ovaj korisni rad možete poslati na adresu:
Kids Company, 1 Kenbury Street, London SE5 9BS.

Profili neke djece u Kids Company

Obitelj: djevojčice stare 7 i 14 godina; dječaci stari 11 i 12 godina

Socijalna služba dobila je poruku od jednog   javnog službenika da je vidio stariju djevojčicu, staru 7 godina, kako kopa po kantama smeća tražeći hranu. Sa sobom je vodila svoja dva mlađa brata. Šest godina kasnije otac narkoman poveo ju jessa sobom u provalničku akciju. Uhvatili su ga i dobio je tri godine zatvorske kazne. Djeca su ostala sa svojom majkom, također narkomankom. Gotovo dvije godine nisu išli u školu. Poludjeli dileri drogom i ovisnici su stalni gosti u kući i u dječji dom donose bizarnu i opasnu atmosferu. Djeca imaju samo malo odjeće, rijetko se peru, često su gladni i smeteni. Da bi zadovoljila njihove potrebe, pomogla nahraniti svoju braću i sestru te ponekad kupila heroin svojoj majci, starija djevojčica bila je prisiljena na prostituciju. Sada se obrazuje u Kids Company i namjerava se školovati za medicinsku sestru jer je shvatila da se rado skrbi za druge u centru.

Dječak star 9 godina

Njegova majka nije se htjela brinuti za njega i dječak živi s muškarcem koji nije njegov otac. Muškarac je vozač autobusa i često ga nema kod kuće. Dječaka ostavlja kod kuće s ključem oko vrata i s rasporedom na kojem piše kada si mora oprati ruke i skuhati hranu. Dječak je često strašno usamljen. Nedavno je bio isključen iz škole jer pokazuje sve više poremećaja u ponašanju. Izgleda neuredno, ima samo nešto odjeće i premale cipele.

Dječak, star 12 godina

Živi sa svojom bakom jer njegovi roditelji ne žele imati ništa s njim. Odbacivanje je prouzročilo vrlo nisko samopouzdanje i osjećaj zbunjenosti dok se pita zašto je neželjen. Unatoč tome što je bistar, ima teškoća s pažnjom i teško mu je dovršiti bilo koji zadatak. Kada je frustriran, uništava sve što mu se nađe pri ruci. Takvo ponašanje uznemiruje njegovu baku koja se sve teže nosi s njegovim ponašanjem. Dječak se često skiće po ulicama jer ne želi ići kući.

(Izvor: Kids Company Information: 100 Children's Details)