Casopis Share International

Majstorov članak

Postignuće ljudi

Majstor preko Benjamina Créma

Svako stoljeće, i svakih dvadeset i pet godina stoljeća, Mi, Majstori mudrosti, okupimo se da bi procijenili uspjeh mnogih projekata i planova koje smo prethodno stavili u pokret. Na taj način znamo kako određeni planovi napreduju te, ako to nije slučaj, možemo napraviti nužne prilagodbe i promjene prije nego što dođe do štete.
Nekima se taj ritam može činiti spor i jednoličan, međutim naše bogato iskustvo nam govori da se razvoj odvija polagano i da čovječanstvo treba mnogo vremena da ugradi i stabilizira potrebne razvojne korake. Međutim, ako se Plan brižljivo slijedi napredak je osiguran i imamo mnogo povjerenja u Naše metode.
Kada se osvrnemo i promotrimo dvadeseto stoljeće, vidimo izuzetnu sliku. To je bilo stoljeće titanske borbe i postignuća, pravo bojište suprotstavljenih sila. To je stoljeće nakon zamorne ali trijumfalne bitke napokon vidjelo zrelo čovječanstvo. S našeg stajališta, u prošlom je stoljeću čovječanstvo odraslo i sada je spremno za donošenje odluka i promišljanje svog napretka. Iskušenja i patnje bile su mnoge i obeshrabrujuće, zahtijevajući od ljudi ono najbolje u njima i pripremajući ih na odluke koje leže u neposrednoj budućnosti.

Trijumf
Oba svjetska rata u prošlom stoljeću podijelila su čovječanstvo na dvije skupine: na one koji su stali na stranu Svjetla i borili se za slobodu i pravdu za sve te za demokratske ideale; te na one koji su obožavali moć zbog nje same i stali na tamnu stranu života, želeći porobiti umove i srca slabijih od sebe.
Pobjeda sila Svjetla osigurala je da ljudi bolje poznaju stvarnost u kojoj žive i prirodu materijalizma protiv koje su se tako gorko borili za tako visoku cijenu. Tako je izvojevan osjećaj veličanstvenosti ljudskog života i također njegove posvećenosti i vrijednosti.

Postignuće
To postignuće je Kristu i Njegovoj skupini Majstora omogućilo ponovni ulazak u svijet. Događaji dvadesetog stoljeća bili su izuzetni. Predstavljaju velika iskušenja Svjetskog učenika i dokazuju da je, kada ga Mi vodimo, spreman boriti se s tiranijom i pobijediti je, popraviti pogreške prošlosti i spoznati činjenicu Bratstva u svoj njezinoj ljepoti.

Neki će, promatrajući svijet i djelovanja malih ali ambicioznih ljudi, sumnjati da je to moguće. Oni vide samo vanjske, prolazne događaje, ne i promjene koje su u skladu sa zakonima evolucije zapale ljude. Naša nada za ljude je visoka. Ovo nije rečeno olako jer znamo da još uvijek mnogo toga treba učiniti kako bi se osigurala budućnost za ljude i planet. Naše viđenje čovječanstva temelji se na Našoj dugotrajnoj povezanosti s iskušenjima i ispitima života, koji su ljude doveli do spremnosti da naslijede njihovu sudbinu.
(Pročitajte i druge Majstorove članke)

Velike nade

Dragi uredniče,
U subotu 26. veljače 2005. s prijateljicom sam uređivala štand u starom centru Utrechta kada nam je pristupio jednostavno odjeven čovjek, star otprilike 40 godina. Nosio je pletenu kapu s naušnjacima i vezicama koje su se vezale pod vratom, a na leđima je imao mali ruksak.
Odavao je dojam osobe mirne naravi i u razgovoru koji je slijedio birao je riječi vrlo pažljivo. Bio je prijazan, bezbrižan čovjek, a istovremeno i vrlo uljudan.
Bez da je pročitao išta od izloženih materijala, iznenada je upitao: "Što je tetrahedron?" To neobično početno pitanje me iznenadilo te sam odgovorio: "To je napredno pitanje." Mislim da je dogovorio: "Zašto?", no ne mogu se sjetiti svog odgovora. Na trenutak sam pomislio upitati ga je li već čuo za transmisijsku meditaciju, međutim nekako je ispalo da ga nisam to pitao. Objasnio sam mu funkcioniranje tetrahedrona (op. p. — poseban uređaj za čiju je izradu upute dao majstor Benjamina Cremea, koji se koristi za pojačavanje energija prilikom transmisijske meditacije). Potom je upitao koliko ima transmisijskih skupina. Rekao sam mu da ih u našoj zemlji (Nizozemskoj) ima 30 do 50, no da je manji broj iskusnih skupina. Pažljivo je slušao i živahno, dosta entuzijastično upitao: "Koliko velike su te skupine?" i bez da pričeka na odgovor dodao: "Tisuću?" Opet mi je došlo da se nasmijem, te sam odgovorio otprilike ovako: "Ne, ne tako velike." I opet je odmah vrlo entuzijastično rekao: "Nekoliko stotina?" Osmjehnuo sam se i odgovorio: "Uopće ne tako velike, u našoj skupini je pet do deset, u Amsterdamu deset do dvadeset osoba."
Pružio mi je ruku i vrlo uljudno rekao: "Hvala vam na razgovoru." Upitao sam ga odakle je. "Harderwijk", odgovorio je. Objasnio sam mu da može stupiti u kontakt sa skupinom u Amsterdamu koja nije mnogo udaljena od mjesta gdje živi. Na trenutak je pogledao moju prijateljicu i otišao.
Je li taj čovjek bio Maitreja ili jedan od Majstora?
Jacques van den Berg, Utrecht, Nizozemska.
(Majstor Benjamina Cremea potvrđuje da je čovjek bio Maitreja.)

Zimski sportovi

Dragi uredniče,
8. ožujka 2005. vozili smo se iz Brooklyna u New Yorku prema svojoj kući u Troyu, u državi New York (vožnja obično traje tri i pol sata). Temperatura se iznenada jako spustila i spremala se oluja. Nakon jednog i po sata vožnje, dok smo se brzinom od 90 km/h vozili autocestom prema Jerseyu, naišli smo na led. U tom trenutku smo bili na desnoj voznoj traci, pokraj velikog betonskog zida. Auto se počeo zanositi i kretati prema zidu. Uspjelo mi je skrenuti ga od stijene, međutim silovito je vrludao i počeo se zanositi dijagonalno preko obje vozne trake, amo-tamo. Sve se događalo pri brzini od 90 km/h jer po ledu nisam mogao kočiti. Mogli smo vidjeti automobile i velike teretnjake ispred nas. Na lijevom voznom traku pogodili smo u 30 centimetara visoku pregradu. Čini se da je tada auto pogodio ogradu prednjim kotačima, budući da smo poletjeli preko ograde kroz zrak — skrenuvši s puta prema velikim teretnjacima.
Odmah iza pregrade nalazi se 2,5 metra visoka ograda od čelične mreže, koju na svakih pet metara drže visoki željezni stupovi. Iza ograde nalazi se veliko drveće. Taj odjelni pojas širok je oko 4-6 metara, a sa svake strane nalazi se autocesta za New Jersey.
Čudesno smo proletjeli točno kroz mjesto u ogradi gdje je čelična mreža bila od prije oštećena (vjerojatno od teretnjaka), i točno između dva željezna stupa. Automobil je sletio na vrh spljoštene ograde i srušenog drveta pokraj nje, prošao kroz cijeli zeleni pojas i potom skočio na drugu stranu autoceste. Tek tada sam uspio ponovno uspostaviti kontrolu nad automobilom i odvesti nas do prvog ugibališta. Čudesno se nikome od nas nije ništa dogodilo. "Mimoišli" smo betonski zid, mnogo automobila i teretnjaka, čeličnu ogradu, drveće te čak automobile na suprotnoj strani autoceste.
Moram spomenuti da smo u automobilu imali važno društvo: tri veličanstvena kupa Buddhe koje smo kupili tek prije tri dana. Nijedan nije imao ni ogrebotine — uključujući i nas i auto!
Tijekom vožnje prema kući vidjeli smo mnogo sudara u koje je bilo uključeno mnogo automobila. Vožnja kroz tu snježnu mećavu bila je izuzetno teška i trajala je daljnjih četiri i po sata prije no što smo stigli kući.
Je li nas spasila posebna osoba?
Boris Shneider, Troy, NY, SAD.
(Majstor Benjamina Cremea potvrđuje da ih je spasio Maitreja.)

Tri pisma od iste osobe

Privatni detektivi

Dragi uredniče,
1) 19. ožujka 2005. išla sam s prijateljicom Heather na mirovni prosvjed u Londonu. Okupilo se mnogo ljudi svih dobi i atmosfera na toplom suncu bila je optimistična i pozitivna. Mnoštvo je toplo primilo govornike na Trafalgar Squareu. Pred kraj govora našu je pozornost privukao muškarac koji je stajao nedaleko od nas. Bio je afro-karipskog izgleda, srednjih godina, odjeven u bež jaknu i sive hlače. Njegovu kovrčavu kosu djelomično je prekrivala tamna bejzbolska kapa. Činilo se kao da isijava snagu i čilost, te nas je podsjetio na krinku koju je Maitreja upotrijebio u prošlosti. Primaknuli smo se bliže i stali u njegovoj blizini iza njegovih leđa.
Uhvatila sam se kako mislim: "Ako si Maitreja, molim te okreni se." Nije me poslušao, a ja sam se pokajala zbog svoje neuljudnosti. Promatrali smo ga izbliza i "urotnički" se smijali. Promotrili smo onoliko detalja koliko smo mogli — odjeću, iznošene cipele i vrećicu iz trgovine. Što je bilo u vrećici? Pokušavali smo vidjeti. Izgledalo je kao proturatni leci. Komad papira ispisan rukom virio je iz vrećice, međutim pogled na njega zaklanjala je njegova noga. Uspjeli smo vidjeti nekoliko slova, no njegova noga ga je opet zaklonila. Noga se neprestano pomicala i nije otkrila više od dva-tri slova. Shvatila sam da nas zafrkava. Potom se okrenuo i brzo pogledao u našem smjeru. Njegove su oči bile jako dramatične, kao da su blještale. Uskoro je opet pogledao uokolo, ovaj put više kao da nešto očekuje. Ubrzo zatim je otišao.
Za neko vrijeme Heather se okrenula da pogleda — netko se zaletio u njezin ruksak gurnuvši je prema naprijed. Bio je to afro-karipski muškarac koji je žurio mimo nje s nestašnim pogledom. Potom je stao nedaleko od nas, čitavo vrijeme se smijao i poslušao zadnjeg govornika. Naposljetku je otišao dalje. Činilo da nas je čitava ta zgoda osvježila i više nismo osjećali hladnoću i umor.
Je li muškarac bio Maitreja?
(Majstor benjamina Cremea potvrđuje da je muškarac bio Maitreja.)

Susret jednakih nazora

Dragi uredniče,
2) 31. siječnja 2005 bila sam na putu prema uredu Share Internationala. Kada sam ušla na vlak u postaji u Richmondu, za mnom je ušla i izuzetno prijazna i razgovorljiva žena. Vozila se samo jednu postaju do Kewa, gdje je živjela.
Upitala me što radim i odgovorila sam joj da sam na putu u sjeverni London gdje obavljam volonterski rad. Zanimalo ju he više o mom radu jer je i sama željela volontirati, budući da se nedavno umirovila.
Već se malo raspitala o tome te je spomenula poznatu humanitarnu organizaciju, međutim rad u njoj je uključivao dizanje teških tereta za što ona nije sposobna zbog problema s kralješnicom. Suosjećala sam s njom budući da imam isti problem.
Ispričala sam joj o Ponovnom dolasku. Slušala me vrlo pozorno i rekla da bi rado posjetila predavanje Benjamina Crema. Rekla je da bi to zanimalo i njezinu kćer. Također, obje bi voljele doći na transmisijsku meditaciju u Richmondu.
Rekla mi je da je budistica i da je Isus bio prvi budist. Rekla sam joj da se Isus rodio 600 godina nakon prvog Buddhe. Složila se s tim, no svejedno je ustrajala da je on bio prvi budist.
Naš razgovor morao se završiti jer smo se približavali njezinoj postaji. Na brzinu sam joj napisala nekoliko informacija, zajedno sa svojim telefonskim brojem. Htjela mi je dati svoj telefonski broj, međutim nije ga imala vremena zapisati.
Kasnije sam razmišljala o tom susretu i pitala se o nekim slučajnostima koje je uključivao. Je li ta žena bila netko poseban?
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je "žena" bila Maitreja)

Putovanje širi obzore

3) 20. veljače 2005. vozila sam se vlakom na putu prema uredu Share Internationala. Tijekom puta zamijetila sam muškarca koji je mijenjao sjedišta. Išao je u mom smjeru, nasmiješio se i sjeo u red ispred mene. Izgledao je star oko 20 godina i bio je odjeven kao ortodoksni Židov.
Okrenuo se i upitao me ide li vlak u Dalston. Odgovorila sam mu da nisam sigurna jer idem samo do Gospel Oaka. Ustao se i počeo gledati zemljovid. Pridružila sam mu se i zajedno smo utvrdili da je na pravom vlaku.
Potom je sjeo nasuprot mene i počeli smo razgovarati. Kada sam mu rekla da idem na dobrovoljni rad htio je znati više o tome. Upitao me imam li certifikat za to i začudio se kada sam odgovorila da nemam. Mislio je da je za dobrotvorni rad potrebno imati certifikat. Sam je 3 godine volontirao za CARE u New Yorku i za to mu je trebao certifikat.
Želio je znati kakav je to rad i rekla sam mu da je duhovne prirode. Nastavio je razgovor i počela sam mu govoriti o Ponovnom dolasku. Bila sam iznenađena kada je s lakoćom slušao i povremeno kimao kao da se slaže. Rekao je da je Židov i da njegova vjera također očekuje novog Učitelja.
Rekla sam da čak i neki ljudi koji ne znaju za Ponovni dolazak osjećaju da će se dogoditi neki poseban događaj. Rekao je, da, i da se to događa od trenutka kada je toliko ljudi poginulo u neboderima Blizancima u New Yorku. Požurio me kada sam mu rekla da mi ne tražimo od ljudi da vjeruju u tu informaciju. Činilo se da mu je to nevažno.
Raspitao se o uredskom poslu u Share Internationalu — što obuhvaća i ima li mnogo telefonskih poziva. Radim li tamo puno radno vrijeme? To me podsjetilo da sam u zadnje vrijeme razmišljala kako bih mogla učiniti više.
Spomenula sam transmisijsku meditaciju koja ga je vrlo zanimala te je postavljao različita pitanja. Kako držimo svoju pozornost visoko? Govorila sam o upotrebi "OM" i spomenula da je održavanje pozornosti lakše s praksom, premda se meni i daje čin teškim.
Put je vrlo brzo prošao i uskoro smo došli na moju izlaznu postaju. Uljudno je ustao te smo se pozdravili. Rekla sam mu da sam uživala u našem razgovoru. Iz vlaka sam izišla dobro raspoložena, s mišlju da je svijet doista spreman za Maitreju.
Je li moj suputnik bio samo mladić bez predrasuda ili netko prerušen?
Sarah McDaid, Richmond, Surrey, Velika Britanija.
(Majstor Benjamina Crema potvrđuje da je čovjek bi Maitreja.)

Znakovi vremena

Čudo na autocesti

Nakon što je na autocesti M25 automobilom probio ogradu, pogodio drvo, letio 25 metara kroz provaliju (zamalo promašivši električni stup) i sa autom preokrenutim na krov sletio na uski otočić u rijeci Lea kod Waltham Abbeyja, u Essexu, u Velikoj Britaniji, vozač je u automobilu koji je nakon pada bio tek hrpa spljoštenog, zgužvanog lima, završio samo s malom kvrgom na glavi, posjekotinama po rukama i istegnućem vratnog mišića. Kada se svojim automobilom zaletio u drugi automobil i odbio prema metalnoj ogradi, 25-godišnji Patrick Hawtin iz Bichestera u okrugu Oxfordshire pripremio se i pomislio: "Ovo će biti stvarno težak udarac". No, automobil je samo prošao ravno kroz ogradu — i nastavio prema drvetu. "Ovo će biti stvarno, stvarno težak udarac," pomislio je, međutim nije osjetio ništa. Primijetivši da su se zračni jastuci ispraznili, shvatio je da nema nikakve zaštite i pomislio da će dobiti teške ozljede glave. Sagnuo se prema naprijed kako bi se zaštitio. Međutim, kada se auto zaustavio — na krovu, potpuno spljošten — izašao je jer je mislio da bi mogao eksplodirati, otresao prašinu sa sebe te se odšetao praktički neozlijeđen. "Zaista nisam bio u šoku," rekao je. "Barem mi se tako čini."
Gospodina Hawtina spasioci su pronašli na uskom komadiću zemlje na sredini rijeke Lea kako sjedi pokraj onoga što je ostalo od njegova automobila. Jim Kenney, vođa spasilačke službe koji je 18. ožujka došao na mjesto nesreće, izjavio je: "Vozač je imao malene šanse za preživljavanje. To što je preživio takav pad je nevjerojatno, međutim slijetanje na taj mali otočić ravno je čudu. Ne vjerujem da sam ikada sreo tako sretnog čovjeka." (Izvor: Oxford Mail, Velika Britanija)
(Majstor Benjamina Cremea potvrdio je da je vozača od sigurne smrti spasio majstor Isus.)

Padobranka preživjela pad s 3,300 metara

Dana 22. kolovoza 2004., tijekom skoka iznad johanesburgškog padobranskog kluba na aerodromu Carletonville, u West Randu, u Južnoafričkoj republici, 24-godišnjoj padobranki nije se otvorio padobran, a užad na rezervnom padobranu su se zaplela. Slobodno padajući s 3,300 metara visine brzinom od 160 km/h, odbila se od žica dalekovoda i pogodila tlo "jakim udarcem" desnom stranom tijela. Za nekoliko trenutak začula je glasove i shvatila da je još živa.
Liječnici u bolnici Milpark u Johannesburgu zaprepastili su se kada su utvrdili da ima samo slomljenu zdjelicu i nekoliko modrica.
(Izvor: The Star, Južnoafrička republika)
(Majstor Benjamina Crema potvrdio je da ju je od sigurne smrti spasio majstor Isus.)

Ruski dječak liječi preko ogledala

Jedanaestogodišnjak Rafael Batyrov iz Baškirske republike u Ruskoj federaciji kaže da bolesti drugih ljudi može vidjeti u ogledalu. Rafael kaže da kada promatra nečiji odraz u ogledalu može vidjeti njegovu auru. Negativna energija akumulirana je u mjestima gdje je odraz tamniji. Tamno mjesto ukazuje na bolestan organ.
Rafael je svoj dar otkrio prije nekoliko godina. Zamolio je svog oca da sjedne ispred ogledala i potom mu nabrojao sve bolesti od kojih boluje. Rafaelov otac pušio je više od 30 godina. Rafael je pročitao molitvu nad posudom vode iz slavine. Njegov otac je tu vodu popio i još istog dana prestao pušiti. Takva voda pomogla je i u izlječenju alkoholičara.
Rafaelova majka Rasima je učiteljica je u osnovnoj školi koju pohađa i njezin sin. "Rafael je već izliječio nekoliko učitelja. Čak je i ravnatelj došao mome sinu."
Rafael je ispočetka vidio samo negativna područja, međutim sada može dati detaljnu dijagnozu. Učiteljica Raila Khabiubllina iz njegove škole kaže: "Prije dvije godine bila sam na operaciji. Liječnici su mi odstranili polipe iz sinusa. Rafael o tome nije ništa znao. Kada je vidio moj odraz u ogledalu, odmah mi je dao dijagnozu moje bolesti. Rekao mi je da trebam pripaziti i na želudac te grlo. Odmah me počeo liječiti: prelazio je svojim rukama od mojih ramena do koljena, bez dodirivanja odjeće."
Za vikende se pred Rafaelovom kućom stvore dugi redovi. Prošlog ljeta primao je 20 ljudi dnevno. Već sam dao nekoliko intervjua za novine", rekao je. "Sada u našu kuću dolazi previše ljudi. Dolaze iz čitave Baškirije kao i iz drugih republika. Prilično mi je teško raditi sa svakim ponaosob, budući da moram i učiti za školu." (Izvor: Pravda, Rusija)
(Majstor Benjamina Crema je potvrdio da preko Rafaela Batyrova liječi majstor Isus.)

Svjetlosni križ u pustinji na jugu Kalifornije

Nedugo iza ponoći na pepelničku srijedu 2002. godine, na stražnjem prozoru kuće u gradiću Thermal u pustinji sjeverne Kalifornije otkrivena je svjetlost u obliku križa. Križ je lani došlo ogledati mnoštvo ljudi. Na makadamskoj cesti koja vodi do doma Jesusa i Concepcion Aceves bili su dugi redovi ljudi.
Nakon tri godine križ i dalje svijetli u njihovom prozoru i ljudi ga i dalje dolaze gledati. Prošle godine ljudi su k njima dolazili na tjedne mise, kao i da bace pogled na križ. Pod prozorom u kojem se nalazi križ ljudi ostavljaju cvijeće i raspela te portrete Isusa i djevice Marije.
"Većina ljudi koja ovdje dođe posjeduje vjeru", rekla je Coral Aceves, unuka Jesusa i Concepcion. "Došli su ovamo jer su čuli za križ od drugih. Došli su jer nešto trebaju. Žele se iscijeliti na neki način. Na tom mjestu događaju se čuda." (Izvor: The Desert Sun, SAD)
(Majstor Benjamina Crema potvrdio je da je križ manifestirao Maitreja.)

Naš zajednički interes:
Izvještaj komisije za Afriku

James Bernard Quilligan

Nova ekonomska skupina Sjever-Jug — Komisija za Afriku (Commission for Africa) — u ožujku 2005. izdala je 400 stranica dug plan za razvoj Afrike. U izvještaju pod naslovom Naš zajednički interes (Our Common Interest), koji predstavlja glavne crte tog plana, Komisija je postavila niz prijedloga za siromaštvom pogođeni kontinent o kojima će se ove godine (2005) raspravljati na susretima najbogatijih država G-8 i Europske unije te na drugim međunarodnim konferencijama. Izvještaj Komisije za Afriku, čiji je autor britanski premijer Tony Blair zajedno s političarima i ekonomistima iz devet afričkih država i pet zapadnih država te Kine, predstavlja prekretnicu u međunarodnom razvoju. Ističući potrebu za novim pristupom i sudjelovanjem u Africi, Blairov Afrički plan poziva na globalno partnerstvo za okončanje siromaštva i sukoba te povećanje gospodarskog rasta u Africi u sljedećem desetljeću.

Mada su mnogi dijelovi svijeta vrlo osiromašeni, jedina regija koja je u stvari siromašnija nego što je bila prije 30 godina je Afrika, gdje stanovnici 43 od 53 države još uvijek pate zbog kronične gladi i imaju izuzetno niske dohotke. Razlozi afričkog nazadovanja čine se beskonačni. Glad i suša redovito pogađaju velika područja te seljake ostavljaju pretjerano ovisnima o dobrom vremenu i dobrim usjevima. Rudna bogatstva iskorištavaju strane korporacije kojima neuređeni porezni sustavi i korumpirani državni službenici omogućavaju izbjegavanje ulaganja njihovog velikog profita natrag u lokalnu zajednicu, što u mnogi predjelima Afrike rezultira slabim državnim ekonomijama i neučinkovitim vladama. Bez odgovorne uprave ljudi pribjegavaju nasilju, etničkim sukobima i građanskim ratovima.

Iako je 45 posto Afrikanaca mlađe od 15 godina, njihova radna sposobnost smanjena je zbog uslijed gladi, kolere, žute groznice, malarije, tuberkuloze, poliomijelitisa i AIDS-Mnogi dječaci u želji da se spase pustošenja gladi i bolesti postaju vojnici, dok zdrave ali neobrazovane djevojčice gotovo da nemaju druge mogućnosti te podižu velike obitelji i postaju siromašne poljodjelke. Afrički udio u globalnoj trgovini smanjuje se već više desetljeća i cijeli kontinent je ovisan o tuđoj pomoći. Stanovništvo koje danas broji oko 850 milijuna ljudi do 2055. godine narast će na 1.9 miljardi i uz sadašnja ekonomska gibanja Afrika u sljedećih 50 godina još uvijek neće moći proizvoditi dovoljno hrane, ili zaraditi dovoljno novca uza uvoz poljoprivrednih proizvoda nužnih da se nahrani. Nije sporno da je Afrika izuzetno mnogo propatila zbog posljedica politike zapadnih kolonijalista — dugogodišnji sukobi, glad velikih razmjera i ekonomska nestabilnost — te zbog golemog neuspjeha postkolonijalnih pokušaja da se pomogne Africi tijekom prošlih pola stoljeća. Sve je to Afriku gurnulo veliko beznađe.

Pa ipak, kako kaže Blairov izvještaj, mnogo je znakova nade. Sve je manje bratoubilačkih ratova koji su potresali najveći dio kontinenta. Sve je manje diktatora. Dvije trećine afričkih država je u zadnjih pet godina imalo višestranačke izbore (neke više, neke manje slobodne). U zadnjim godinama u sve većem porastu su ulaganjs u domaću proizvodnju, što se odrazilo u petpostotnom gospodarskom rastu koji je u 2003. godini doseglo 34 afričke države. Afrika ima mladu radnu snagu koja je spremna i sposobna ostvariti svoj potencijal, samo da joj se omoguće osnovni preduvjeti kao što su primjerena hrana, bolja zdravstvena skrb, opće obrazovanje i stručno izučavanje. Afričko mineralno bogatstvo je ogromno i još uvijek gotovo nedirnuto. Afrički kontinent ima potencijal udvostručiti ili čak utrostručiti prinose žitarica i tako nahraniti svoje ljude te čak izvoziti viškove na svjetsko tržište — u sljedećim desetljećima Afrika bi mogla postati izvoznik agrikulturnih proizvoda. Mnoge afričke države predane su novim skupnim pothvatima vlada, poslovnog sektora te radničkih, civilnih i vjerskih organizacija koje su osjetljive i pozorne na afričke kulturne potrebe i temeljna ljudska prava. Također, mnoge su počele organizirati masovne razvojne programe kako bi, preko deset regionalnih ekonomskih udruženja, ojačale regionalnu povezanost; mnoge države rade prema nadnacionalnom jedinstvu u okviru Afričke unije (African Union) i Novog partnerstva za afrički razvoj (New Partnership for Africa's Development).

Naš zajednički interes poziva na novo partnerstvo između Afrike i globalne zajednice kako bi zajedno oblikovali dugoročni razvojni plan na svim razinama i na svim područjima afričkog društva. Afrika bi, na temelju tog sporazuma, najprije morala sama stvoriti ono što može i pri tome biti svjesna da najbolja rješenja za njezinu budućnost potječu iz nje same.

(članak zaključuje)
...2005. godina označit će prekretnicu u globalnom razvoju. Po prvi put nakon 25 godina problem siromaštva vraća se u svjetske planove i međunarodna zajednica mora iskoristiti taj jedinstveni politički trenutak. Afrika je mnogo više od moralnog ispita za čovječanstvo — ona je prozor mogućnosti u kojem se vidi što je sve moguće za čitav svijet, ona je iskušenje za dolazeći novi oblik geo-demokratskog upravljanja i za globalnu ekonomsku koordinaciju. Usprkos svim kritikama, Afrički plan okreće politički smjer koliko je god moguće dalje od današnje tržišne klime, te predstavlja dobar početak razvojnih reformi u Africi, globalnog Marshallovog plana i drugih makroekonomskih promjena koje će s vremenom slijediti.

S masivnim humanitarnim odgovorom na katastrofu koju je u prosincu 2004. prouzrokovao tsunami; s ožujskom objavom izvještaja Komisije za Afriku; s raspravom o Afričkom planu na vrhu skupine G-8 i Europske unije u lipnju; sa rujanskim UN-ovim Pregledom ciljeva za novo tisućljeća na visokoj razini; s prosinačkim nastavkom pregovora Svjetske trgovinske organizacije koji su započeli u Dohi, za svjetsku zajednicu to je do sada najbolja mogućnost od 1980. godine da napravi pomak u iskorjenjivanju siromaštva i poticanju istinskog razvoja. Od životne je važnosti za svjetski mirovni pokret, međunarodne radničke organizacije, organizacije civilnog društva, vladine političke mreže, multinacionalne korporacije i državljane svijeta da se udruže zajedno — ove godine — i da se čuju njihovi glasovi u potporu Africi.

Baš kao što je Brandtov izvještaj imao snažan i trajan učinak, Afrički plan mogao bi imati još veće značenje za afričke države, mogao bi predstavljati područje međunarodnog razvoja i poticati globalno ekonomsko planiranje do duboko u 21-om stoljeću. Osposobljavanje afričkog kontinenta za izgradnju i razvoj vlastitih proizvodnih kapaciteta — i ostvarenje svih njegovih ljudskih, društvenih i ekonomskih potencijala — izuzetno je velik izazov i bez obzira na to hoće li uspjeti u svim pogledima ili ne, čitavi svijet će biti u boljem položaju, s obzirom na čvrstu odlučnost Afričke komisije, napraviti nešto istinski posebno za stanovništvo Afrike.
Vođe država u razvijenom svijetu moraju sada pronaći političku hrabrost i odlučnost za ostvarivanje tih preporuka, a svjetska javnost mora biti aktivna i pokazati svoju potporu. Sada je vrijeme da se u okonča ekonomska stagnacija, političke borbe i društveni prevrati u Africi. Hoće li Afrički plan postati svečani poziv našoj generaciji da mobilizira političku volju za okončanje siromaštva u Africi — ili sramotan simbol još jedne propuštene prilike da napravimo istinsku promjenu, osuđujući Afriku na budućnost čak tragičniju nego što je njezina sadašnjost.

Dr. James Bernard Quilligan je upravni direktor Centra za globalne pregovore (Centre for Global Negotiations) i Foruma Brandt 21 (Brandt 21 Forum), bio je savjetnik Brandtove komisije in savjetnik je u Tajništvu Komisije za Afriku (Secretariat of the Commission for Africa).

Tellhim.no (Recimu.ne) — primjer moći naroda

Intervju s Torgeirom Knagom Fylkesnesom,
pripremila Ana Swierstra Bie

U listopadu 2004. godine u Washington Postu u obliku oglasa preko cijele stranice pojavilo se otvoreno pismo potpisano s: "zabrinuti građani i organizacije Norveške". Pismo je počinjalo: "Gospodine Predsjedniče, kao prijatelji SAD-a poštujemo moć vaše zemlje, njezinu kreativnost i velikodušnost. U ovom trenutku u povijesti primorani smo progovoriti. Četiri od pet norveških državljana protivi se ratu u Iraku koji vodi SAD i naša vlada u svojim stajalištima ne predstavlja većinsko mišljenje svojih državljana. Gospodine Predsjedniče — molimo vas, promijenite vanjsku politiku svoje države."
Otkada je George Bush započeo svoj drugi mandat, u svijetu se može vidjeti sve više primjera "moći naroda". Cilj kampanje Tellhim.no (u prijevodu Recimu.ne) i njezinog otvorenog pisma preko cijele stranice je informiranje Amerikanaca i upozoravanje da postoji potreba za djelovanjem i za masovnim izražavanjem njihove moći javnosti.
Torgeira Knaga Fylkesnesa, jednog od ljudi koji stoje iza kampanje Tellhim.no, prije i poslije predsjedničkih izbora u SAD-u za Share International intervjuirala je Ana Swierstra Bie, dopisnica Share Internationala iz Osla.

Ovo je skraćena verzija intervjua. za cjelovitu verziju pogledajte časopis Share International od svibnja 2005. (tiskano izdanje).

Share International: Koliko je zdrava demokracija danas?
Torgeir Knag Fylkesnes: Postoji načelo:"od ljudi, za ljude".
Gdje ga vidimo u praksi? Mnogo ljudi ne poštuje političare; mislim da je to opravdano. Političari danas u određenom smislu preziru javnost. Ignoriraju javno mnijenje i smatraju ga nevažnim — kao da ljudi ništa ne znaju. To je vrlo arogantan pristup.
Vanjska politika danas je ljudima bliža nego ikad, zbog bolje informiranosti je dostupnija: možemo mnogo bolje vidjeti ono što se događa u svijetu. U javnosti raste zanimanje i kometencija, mnogo globariziraniji stav. Političari na svojim pijedestalima tako iznenada nisu jedini koji znaju što se događa. Ljudi su informirani i ne prihvaćaju stvari samo tako. Javnost je upoznata s događanjima i to vodi do osjećaja odgovornosti. Smatram da postoji vrlo jaka predanost i snažna želja za promjenom i društva i svijeta u kojem živimo. Ljudi su sve više svjesni da društvo u mnogim područjima ide predaleko te da treba nešto učiniti prije nego što bude prekasno.

SI: I ta svjesnost je temelj sve većeg uključivanja javnosti?
TKF: Da, vjerujem da je to vrlo važno. Govorimo o revoluciji informacijskih tehnologija. U stvari se radi o "revoluciji moći". Kada ljudi imaju informacije, imaju i moć. Kada ne znaju što se događa, nemaju tu moć. Preko otvorenosti koja se u našem društvu stvarala zadnjih 20 godina, moć se premjestila prema dolje, no strukture još nisu dopustile da se to izrazi. Ta revolucija moći nas sve čini jednakima. Moramo to dozvoliti i stvoriti nove institucije i uređenja koja će to izraziti u društvu. Smatram da je ta promjena kvalitete u politici već na putu.

SI: Radi se i o težini situacije. Mada ljudi prepoznaju to i uviđaju posljedice, čini se da se političari odlučuju za umanjivanje značajnosti i težine situacije.
TKF: Kada imate visok položaj u politici, prijeđete na razinu gdje nije teško izgubiti pravu perspektivu. Upleteni ste u pregledno, široko planiranje i ljude više ne vidite kao pojedince nego kao skupine.

SI: Izgube li mnogi političari dodir sa stvarnošću?
TKF: Da, mislim, da je tako. Ne vide stvari koje su na nižim nivoima sasvim jasne. Politika je otišla vrlo duboko u pragmatizam, a kada više nema jasnih etičkih smjernica, ne brinete o posljedicama djelovanja, budući da ne vidite da su svari međusobno povezane. Spremni ste previdjeti čak i strahote i nedjela. Međutim, kao moralna bića nemamo pravo dopuštati takve događaje. Demokratska politika morala bi se temeljiti na životima i potrebama ljudi, na njihovim mislima i snovima; no, politika se od svega toga udaljila. Egzistira na razini menadžmenta, a ono što bi se u demokraciji stvarno trebalo događati je izgubljeno iz vida. Ljudi ne žive na razini političara, ljudi žive na zemlji.

Primjećujem da su mnogi političari, u Norveškoj također, počeli to uzimati ozbiljno. Uviđaju da su previše udaljeni od prostor u kojem se politika treba odvijati i gdje se ljudi u svari nalaze. Umjesto da većinu svog vremena troše na konferencije i sastanke, počinju tražiti i druga mjesta. Obične ljude brine budućnost. Rat u Iraku su shvatili kao krajnje nepravedan i pogrešan. Ljudi se pitaju: "Kakav put slijedimo? Kojim smjerom idemo?"
Bavljenje kampanjom Tellhim.no dalo mi je mnogo nade. Mislim da smo jedva dotaknuli svu potporu koju smo mogli dobiti da smo kampanju organizirali drukčije. Postoji nešto uspavano što još nismo uspjeli osloboditi. Da bi to aktivirali, potrebno je pronaći nove načine. Umjesto da razmišljamo od vrha prema dnu, moramo započeti tamo gdje su ljudi. Ako uspijemo udružiti i usmjeriti tu novu moć koja je u ljudima, tada možemo postići sve.
Vrlo je zanimljivo pogledati što se događa u SAD-u. Zbog Busha se pokrenulo veliko društveno gibanje. Sve više ljudi se uključuje, broji već mnogo milijuna. To gibanje je sve bolje organizirano i poprima sve jasniji smjer; ljudi se slažu oko zajedničkih ciljeva, bez obzira na međusobne razlike.

SI: Dakle, taj pokret ljudi posjeduje veliku moć?
TKF: Da, u njemu je stvarna moć. U veljači je u demonstracijama na globalnoj razini sudjelovalo 10 milijuna ljudi. To je više ljudi nego u svim najvećim vojskama svijeta zajedno. Kineska vojska, na primjer, je najveća, i broji približno milijun ljudi.
Ako društvene sile uspiju nastaviti s pritiscima, moći ćemo utjecati na političare da zauzmu jasna stajališta. Tada ćemo moći dobiti jasan glas iz dovoljnog broja država. Također, Sjedinjene države žele imati saveznike u svijetu. Ta činjenica mogla bi pomoći u smanjenju ekstremizma koji se sada događa. Arapski svijet bi tada stekao drukčiju sliku. Nije cjelokupni zapadni kršćanski svijet protiv njih; upravo suprotno, mnogi smatraju da su trenutni događaji grozni. Muslimani bi tako uvidjeli da slika svijeta ima mnogo nijansi.
Sve te stvari bi pomogle. Ne bi trebalo mnogo vremena da se to ostvari. Ja vjerujem da promjene trebaju krenuti iz korijena, na najnižim društvenim razinama, jer tamo postoje jasno izrađena mišljenja. I nikada nećemo odustati!

(Intervju zaključuje:)
SI: Dakle, što da pojedinac učini?
TFK: Postoji mnogo različitih izazova, međutim najvažnija stvar je suradnja. Mora postojati jednoglasno mnijenje zemalja, koje su jedinstvene i jasne u svojim stajalištima i koje mogu izvršiti pritisak na SAD da se pridruži suradnji na svjetskoj razini. U svijetu postoje samo dvije države koje nisu potpisale Konvenciju o pravima djeteta — to su Somalija i SAD. To je tipičan primjer američkog razmišljanja. Njihov kroničan stav da odbijaju zajednički prihvaćena pravila svjetske zajednice. Različite države moraju se ujediniti u svojoj solidarnosti i moći te isto prihvaćanje pravila zahtijevati i od SAD-a. Mislim da je važno raditi i na mobilizaciji samih Amerikanaca. Moramo djelovati na međunarodnoj, ali i na nacionalnoj razini, te lokalno, od pojedinca do pojedinca.

SI: Trebamo pritisnuti političare, zar ne?
TKF: Da, to je vrlo važno. Moramo se potruditi da shvate i podupru naše vrednote i ciljeve, i to moram učiniti u različitim državama. Ne vjerujemo da će svijet postati ljepše mjesto ako samo jedna vrlo moćna nacija bude djelovala sama i započinjala sukobe širom svijeta, čije će posljedice u spirali rasti u nove probleme.

SI: Kako vidite budućnost?
TKF: Promjena je moguća. Da se sada svi slože s tim da je ovakav svijet ono što želimo, tada bi bio pesimist. No, danas je aktivna uključenost u svijetu, uključujući i SAD, tako velika da se uspostavila ravnoteža. Moramo se samo usuditi. Moramo uprijeti da bismo ostvarili prevagu. Za taj zadnji napor trebamo biti optimistični.

Palestina: napraviti besmislicu od slobode kretanja

Intervju: s Hannan Aruri razgovarao Olivier Danes

Hannan Aruri je palestinska volonterka koja radi na promicanju prava žena u svojoj zemlji. U siječnju 2005. godine doputovala je na Svjetski socijalni forum u brazilski Porto Alegre kako bi svijetu ispričala o svakodnevnim mukama kroz koje prolaze Palestinci.
Olivier Danes intervjuirao ju je za Share International o pravu na putovanje koje civili okupirane zemlje navodno uživaju.

Share International: Molim vas ispričajte nam o svojem putovanju u Porto Allegre.
Hannan Aruri: Živim u Ramali, 25 km od Jerihona na granici s Jordanom — što je pola sata vožnje direktnom cestom, međutim ta je cesta rezervirana samo za izraelske vojne kolone. Palestinci je nemaju pravo koristiti, tako da moramo ići sporednom cestom koja ide kroz planine i prolazi kraj dvije kontrolne točke. Iz Ramale sam krenula u 5 sati i u Jerihon stigla u 7 sati.
Tamo Palestinci moraju prijeći u autobus koji vozi do prve brklje, gdje moramo približno dva sata stajati u redu da bi nam izraelski vojnik pregledao dokumente. Potom nas drugi autobus odveze do granice. Tamo moramo u tišini još jedanput trpjeti poniženja u rukama vojnika koji nam prijete za ništa — zato što se ne svrstavamo 'pravilno' u red i sličnih smiješnih razloga. Nikad ne znamo hoće li nas pustiti ili ne — svakoga dana ljudi se šalju natrag a da ne znaju zašto. Neki moraju proći kroz ispitivanje. To sam i sama doživjela. Morala sam ući u sobu gdje su ostavili da čekam. Potom su mi postavili nekoliko pitanja: Kamo idete? Zašto? S kim ćete se naći? Potom sam morala ponovno čekati jedan sat.

Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948)
13.1 — Svatko ima pravo na slobodu kretanja i odabira mjesta prebivališta unutar granica određene države.
13.2 — Svatko ima pravo napustiti bilo koju državu, uključujući svoju, i vratiti se u svoju državu.

Zatim su nas autobusom odvezli do mjesta gdje smo mogli dobiti natrag svoju prtljagu — nakon čekanja od sat i po. Onda još jedan autobus i stigli smo na jordansku stranu, gdje se ponovno odvila ceremonija provjeravanja putnih isprava i tako su izgubljena još dva sata.
U Ammanu sam se ukrcala na zrakoplov za Pariz, gdje sam presjela za Porto Alegre. Na putu natrag, da bi se vratila kući, morat ću proći iste teškoće.

"Moramo čekati u redu otprilike dva sata da bi nam izraelski vojnici pregledali isprave."

SI: Kakvo grozno iskustvo!
HA: Zaista jest, no mnogo gore je ljeti, kada više ljudi ide posjetiti svoje obitelji. Tada putovanje između Ramale i Jerihona traje 12-13 sati. Kada je više ljudi, Izraelci na kontrolne točke ne postave više vojnika: jednostavno moramo čekati.
Što se tiče prijelaza jordanske granice, ljeti to traje 4-5 dana pri temperaturama od 45-50 stupnjeva Celzijevih, s djecom koja plaču, a roditelji su u stanju panike. To su izraelske ťsigurnosne mjereŤ.
Nadalje, ja si ne mogu priuštiti da napustim Palestinu više od jednom godišnje. Svaki autobus je potrebno platiti, a na granici se treba pobrinuti za hranu i prenoćište — povrh svih taksi i izgubljenog vremena.
Palestinski narod živi u pravom stanju aparthejda. Izolirani smo u svojim selima, do kojih je pristup onemogućen velikim betonskim preprekama. Opasno je ili čak nemoguće zaobići ih. Bez obzira idete li pješice, automobilom ili autobusom, da bi došli do drugog sela — na posao, u školu, kod liječnika ili u posjet svojoj obitelji — morate proći kroz kontrolne točke, gdje se čekanje otegne do u vječnost. Već je bilo slučajeva da su srčani bolesnici umrli na putu jer nisu mogli na vrijeme stići do bolnice. Žene rađaju u jarcima dok ravnodušni vojnici jedva da obraćaju pažnju na njih. Svaka časna osoba dobre volje pomogla bi trudnici da prijeđe granicu ili pripomogla onima koji imaju malu djecu. No, ti vojnici iskazuju takvu okrutnost da ostajemo bez riječi.
I što si naša djeca moraju misliti o nama? Imam dva djeteta, stara tri i pet godina. Voljela bi ih zaštititi pred takvim uvredama, no unatoč tome što je njihov otac Francuz, nemaju pravo napustiti teritorij u njegovoj pratnji. On sam bez problema prelazi granicu, no naša djeca, zato što su rođena u Palestini, granicu mogu prijeći samo sa mnom.