Knjiga Wayna Petersona

Uskršnja priča

Sjećam se da su me te zime 1945. godine više puta vodili k liječniku. Slabo sam se osjećao, međutim, obiteljski liječnik ni na jednom pregledu nije otkrio ništa neobično.

Tek sam se na veliki petak, tjedan dana prije svog četvrtog rođendana, majci potužio na jake bolove u trbuhu. Majka me na velikom kauču u dnevnoj sobi umotala u deku i otišla u našu veliku ljetnu kuhinju poslužiti večeru mojem ocu i starijoj sestri.

Dok sam ležao i gledao u strop mogao sam ih čuti kako razgovaraju. Tada sam začuo neobičan zvuk koji je dolazio s drugog kata. To nisu bili koraci, zvuk je bio sličniji šuštanju svile ili satena. Mislio sam da je gore netko tko će se spustiti po stepenicama.

S kauča sam sa očekivanjem gledao tko će se pojaviti. Šuštanje je postajalo sve glasnije, a ja sam se pitao tko bi to mogao biti, jer roditelji nisu spomenuli da ćemo imati gosta. Pa ipak, netko se spuštao po stepenicama.

Na najvišoj stepenici ugledao sam bijelu papuču koja se svjetlucala kao da je svilena. Zatim se pojavila odjeća od iste takve svile. Korak za korakom valovita halja se spuštala stepenica, sve dok dok tu tajnovitu osobu nisam vidio do pasa. Tada se mlada dama nagnula prema naprijed i pogledala me u oči. Znala je točno gdje se nalazim, jer njen pogled se bez najmanjeg oklijevanja usmjerio na mene. S toplim i prijateljskim pogledom nastavila se spuštati stepenicama. Iako je neprestano gledala na mene, njezin korak je bio siguran.

Njena odjeća me je očarala, činila mi se posve drukčijom od odjeće moje majke i njezinih prijateljica. Kad sam ugledao plavi veo koji joj je prekrivao glavu i padao preko bijele odjeće, shvatio sam da je ta dama savršena kopija Božićne figurice Marije. Bila je jednaka u svakom detalju.
Dok je kroz dnevnu sobu išla prema meni osjetio sam da onanije običan gost, već prava Marija, majka maloga Isusa iz Božićnih jaslica.

Kleknula je kraj mene i upitala me: "Zašto si tako tužan?"

Razmišljao sam što bi joj sve mogao reći, a ona mi je odgovorila da me razumije. Shvatio sam da može čuti moje misli, te je rekla da ja mogu čuti njezine.

Odmah je nastavila i rekla da sam u smrtnoj opasnosti, da još prije jutra moram otići liječniku ili će biti prekasno i morat će se vratiti po mene. Pitala me razumijem li što to znači.

Razumio sam da to znači da se više neću moći vratiti kući. Potvrdila mi je da sam ispravno razumio i rekla da moram odlučiti, želim li ostati ili otići s njom. Odluku sam morao donijeti sam. Bila mi je tako lijepa, tako puna ljubavi i razumijevanja da nisam dugo razmišljao prije no što sam odlučio da želim ići s njom.

Nježno se nasmijala i objasnila mi, da me roditelji i sestra vole i da će biti jako tužni ako ih napustim. Unatoč tome, ustrajao sam u svojoj odluci da idem s njom. Opazio sam da je razočarana. Zagledala se u strop i nekoliko trenutaka šutila. Kada me ponovno pogledala, na licu je imala ozbiljniji izraz.

Rekla je: “Otkrit ću ti tajnu koju samo rijetki znaju. Ako ostaneš sa svojom obitelji, vidjet ćeš Krista, jer on će se vratiti i živjeti s ljudima.”

Jasno sam razumio da će Krist opet biti među nama i da neće više živjeti na nebu, među zvijezdama, kako me je za Božić poučila majka. Bio sam uzbuđen. Pokušao sam sjesti: "Kada, kada će se vratiti?"

Opet se nasmiješila, pažljivo me gurnula natrag na jastuk i rekla: "Moraš mirovati." Rekla mi je da ću biti stariji, možda već odrastao, ali da će on doći, i da ću biti jedan od prvih koji će ga vidjeti i prepoznati ga.

Iako to nisam posve razumio, osjetio sam da bi život preda mnom mogao biti jako zanimljiv.

Nastavili smo s prečom temom. Objasnila mi je da moram ići u bolnicu što je prije moguce i da ću morati uvjeriti roditelje kako je to zaista nužno. Liječnika i njegov ured u gradu sam poznavao, ali bolnicu nisam. Znajući da je moj dječji rječnik ograničen, Marija mi je rekla što točno moram reći roditeljima, pa čak i što će oni reći meni. Za svaku njihovu izjavu u vezi s bolnicom imala je pripremljen odgovor koji sam morao upamtiti. Svaku rečenicu morao sam tri puta ponoviti.
Nakon nekog vremena činilo se da je zadovoljna što sam pripremljen za susret s roditeljima. Obećala mi je i da će obiteljski liječnik biti spreman i čekati me u bolnici¸ te mi je jasno dala na znanje da se ne bojim, jer će sve biti dobro. Poljubila me u čelo, pokrila do vrata i opomenula da ostanem na toplom.

Kad je odlazila, prošla je pokraj otvorenih kuhinjskih vrata. U kuhinji je moja obitelj večerala, no nisu je primijetili niti ih je ona pogledala. Prišla je teškim zelenim zastorima koji su odvajali dnevnu od susjedne sobe i tiho se stopila s njima bez da ih imalo pomakne. Kada sam vidio kako je nestala, unatoč tome što sam bio četverogodišnje dijete znao sam da je ona izniman čovjek.

Čim je otišla pozvao sam roditelje. Vani je već bio mrak i nije preostalo mnogo vremena da se spasim. Morao sam što prije otići u bolnicu.

Kad sam roditeljima rekao što sam morao, postavili su mi točno onakva pitanja kakva je mi Marija rekla da će postaviti. Bilo je to kao da dva puta proživljavam isti događaj. Otac je napokon pristao da nazove doktora u ured , iako je bilo vec kasno, na veliki petak, i u našem malom mjestu sve je bilo zatvoreno još od podneva.

Na očevo veliko iznenađenje lijecnik je bio u uredu. Uputio nas je direktno u bolnicu. Moje oteklo slijepo crijevo izvadili su netom prije nego što bi se rasprslo. Probudio sam se na Veliku nedjelju s prvim zracima sunčeve svjetlosti.

---

(Iz knjige Iznimna vremena, iznimni ljudi; MISL; 2004)

Knjiga Iznimna vremena, iznimni ljudi, u kojoj Wayne opisuje svoje iskustva s Majstorima mudrosti, treba vrlo skoro izaći i na hrvatskom jeziku. Možete je naručiti na telefone: 01/655-0094; 091/365-46-81 ili na e-mail adresi.