Reinkarnacija i karma u Bibliji
Jeanine
Miller
Općenito govoreći, ljudi ne znaju da u Novom zavjetu postoje određene
reference koje jasno upućuju na reinkarnaciju. Zapravo, mnogi se pitaju
zašto se, ako je s religioznog gledišta tema reinkarnacije tako važna,
ona tako malo spominje u Bibliji.
Jedan logičan odgovor je da je činjenica reinkarnacije, barem u Novom
zavjetu, jednostavno prihvaćena kao nešto samo po sebi razumljivo,
baš kao što mi kao nešto samo po sebi razumljivo uzimamo da zdravo
drvo ujesen gubi lišće, a na proljeće dobiva novo.
Razmotrimo
dokaze koji nas upućuju na takav zaključak:
Prvi znak prihvaćanja reinkarnacije nečega što je samo po sebi razumljivo
nalazimo u evanđelju po Mateju, 11:13-14, 16:13. Isus pita svoje učenike:
''Tko ljudi govore da sam ja, Sin Čovječji?" (Mat. 16:13), a
oni odgovaraju: ''Jedni govore da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija,
a treći da si Jeremija ili koji od proroka.'' (Mat. 16:14). Kako je
moguće da su smatrali da je Isus netko od njih ako ne u jednom od
svojih prijašnjih života? Ilija i Jeremija živjeli su stoljećima prije
Isusa. Što se tiče Ivana Krstitelja, ne može se govoriti o reinkarnaciji,
budući je bio pogubljen za vrijeme Isusova života, ali čini se da
su neki ljudi smatrali da je duh Ivana Krstitelja mogao nadahnjivati
Isusa. Ako su ljudi govorili na taj način, to očito ukazuje na to
da je princip reinkarnacije bio prihvaćen kao gotova činjenica. Isto
tako, to što Isus postavlja takva pitanja pokazuje da je svjestan
učenja (o reinkarnaciji, op. p.) i da se slaže s njime.
Sam Isus govori svojim učenicima tko je Ivan Krstitelj zapravo bio
u prošlosti: "Jer svi su proroci i Zakon proricali do Ivana.
On je, ako ćete pravo, Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje."
(Matej, 11:13-14).
Dakle Ilija se, sudeći prema samom Isusu, vratio na Zemlju kao Ivan
Krstitelj. To je ponovljeno i potvrđeno u evanđelju po Mateju 17:12:
"Ali kažem vam da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznaše,
nego postupiše s njim kako im se prohtije. Tako će i Sin Čovječji
morati od njih mnogo trpjeti. 13. Tada razumješe učenici da im govori
o Ivanu Krstitelju".
Nema dvojbe, nema spora: to su riječi samog Majstora. Što se tiče
njegovog prošlog identiteta, Isus nije bio sklon govoriti o njemu.
Mnogo više ga je zanimalo što su o tome mislili njegovi učenici: "A
vi, reče im za koga me držite?" (Matej, 16:15). A Šimunov odgovor
da je Isus zapravo Krist, sin Boga živoga i da ništa drugo nije važno,
zadovolji Krista te odmah učini Šimuna Petra kamenom-temeljcem svoje
crkve. Bit je u tome da nije važno što smo bili u prošlosti i pokušaj
da obnavljamo svoje prošle identitete predstavlja neprimjerenu i nepotrebno
poistovjećivanje s osobnošću.
Učenje o reinkarnaciji je na nivou osobnosti važno jedino utoliko
koliko nas poučava da su nam na ovoj Zemlji dane mnoge mogućnosti
da se usavršimo i postignemo svoje konačno spasenje. Preveliki naglasak
na prošle živote ima ozbiljne nedostatke. Na primjer, može potaknuti
lijenost: ''Potrudit ću se u idućem životu''. S druge strane, može
prouzročiti vezanost na osobnost, kao na primjer, "ja sam bio
sam Julije Cezar" ili "Kleopatra", već prema sklonostima.
To samo napuhuje naš ego i štetno je za duhovni život, koji zahtijeva
potpunu eliminaciju egocentričnosti.
Treći navod dolazi kao pitanje u vezi slijepog čovjeka: "Tko
je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?"
(Ivan, 9:2:3). Kako čovjek može zgriješiti prije rođenja? Osim ako
grijeh nije počinjen u drugom životu. Apostoli ne pitaju koja VRSTA
grijeha je rezultirala sljepoćom, nego TKO je zgriješio, uzimajući
kao gotovu činjenicu da sam grijeh može prouzročiti teške posljedice.
Nadalje, grijeh je mogao biti počinjen ili od strane čovjeka, u njegovom
prošlom životu, ili od njegovih roditelja. To podrazumijeva kako to
da se grijesi roditelja očituju na djeci, što je biblijsko učenje,
tako i to da postoji duša i stoga ispašta za prijestupe iz prijašnjih
života.
Isus ne priječi apostolima da mu postavljaju takva pitanja. Da je
to učenje njemu strano, upozorio bi ih da govore besmislice. On jednostavno
zauzima drugačiji stav. Njegov odgovor "nije sagriješio ni on
ni roditelji njegovi, nego je rođen slijep da bi se na njemu očitovala
Božja djela" (Ivan 9:3) implicira da učenje o karmi (a stoga
i učenje o reinkarnaciji koje iz njega proizlazi) nije uvijek pravilno
shvaćeno i da ljudi nisu nužno uvijek odgovorni za nesreće koje ih
zadese.
Riječi "da bi se očitovala Božja djela" mogli bismo površno
protumačiti kao nešto što se odnosi na Isusove vlastite iscjeliteljske
sposobnosti; kako bi se pokazalo da on, kao Božje utjelovljenje, može
iscijeliti sve, pa čak i urođenu sljepoću. Međutim, sklona sam mišljenju
da njegov odgovor ima više dubljih značenja, od kojih bi jedno moglo
biti i to da čovjekova sljepoća (ako govorimo doslovno o fizičkoj
sljepoći) nije bila prouzročena grijehom nego namjernim izborom duše,
a kako bi došlo do određenog odlučujućeg iskustva neophodno za njegov
razvoj. Iz tog iskustva duša bi se pobjednički uzdignula kroz savršenu
vjeru i pouzdanje u "Krista" -- s čime možemo misliti na
vanjskoga Isusa Krista ili pak na unutrašnje božanstv o na koje je
Sv. Pavao mislio kada je rekao: "Dječice moja, koju ponovo s
mukom rađam dok se Krist ne oblikuje u vama." (Galaćani, 4:19).
Preobrazba nutrašnjeg čovjeka
Da se učenje o karmi (i reinkarnaciji) prečesto upotrebljava kao grubo
rješenje za rješavanje problema koji se čine nerješivi donekle se
shvaćala u biblijskim vremenima, baš kao što je to slučaj i danas
u nekim kulturama i zajednicama. To se može razabrati iz starozavjetnog
Levitskog zakonika u kojem nalazimo sljedeće:
"Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio:
lom za lom, oko za oko, zub za zub, rana koju je on zadao drugome
neka se zada njemu" (Lev. 24:19-20;
cf.Ex. 21:24. Deut. 19:21).
U židovskom izražaju zakona izgleda čini se da nema mjesta "transformaciji"
čovjeka, promjeni u srcu i u umu koja bi automatski rezultirala drukčijom
reakcijom (dovela do drugačijeg povratnog djelovanja u skladu sa zakonom
uzroka i posljedice odnosno zakonom karme -- op.p.).
Čini se da je Isus svojom ťnovom zapovijedi" "ljubi bližnjega
svoga" pokušao neutralizirati ideju nemilosrdnog zakona koji
ne ostavlja mjesta za čovjekovu promjenu u ponašanju. Ta je zapovijed
istisnula sve druge i ona je zakon nad zakonima koji nam poručuje
da gajimo suosjećanje, opraštanje i milosrđe, a implicira mogućnost
preobrazbe.
Što se tiče karme, zanimljiv pasus nalazimo u Evanđelju po Luki: "Galilejcima
kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava" (Luka,
13:1). U svom komentaru Isus kaže: "Mislite li da su ti Galilejci,
jer tako nastradaše, bili najveći grješnici od svih Galilejaca? Ne,
kažem vam! Štoviše, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti."
(Luka, 13:2-3). Citat implicira da se nesreće nekima ne događaju zato
što griješili više od drugih, nego da svi imamo pogrešne stavove (op.p.
- u izvorniku, attitudes), a pogrešni stavovi
vode do nesreća ove ili one vrste.
Promjena stava, promjena sebe, glavni je smisao mnogih parabola kojima
je Isus poučavao svoje učenike i vrlo važna tema u učenjima svih evanđelja
-- preobrazba unutarnjeg čovjeka, psihološkog čovjeka.
U svom ezoteričkom smislu, Isusova primjedba Nikodemu,
"moraš se ponovno roditi", ne može se dovesti u vezu sa
reinkarnacijom, nego govori o unutrašnjoj preobrazbi čovjeka koja
je jednaka novom rođenju. Samo to nas može pretvoriti u nova bića
koja su sposobna ući u to duhovno stanje koje nazivamo kraljevstvom
nebeskim. A to je glavna tema evanđelja i Isusovog učenja.
Vrh
stranice
